Dječja pornografija: jesu li država i politika zakazali?
11. juni 2020
Nakon što je njemačka policija ponovno razotkrila mrežu profesionalno organiziranog seksualnog zlostavljanja djece, šok je bio – velik. U jednom vikendaškom naselju u Münsteru djecu se godinama brutalno silovalo, ta nedjela snimalo i onda prodavalo na darknetu. Majka glavnog osumnjičenika, odgajateljica u jednom vrtiću, očito je znala što se događalo, kućica u tom naselju je njezina.
Münster nije izoliran slučaj. U Njemačkoj se otkriva sve više mreža koje se bave dječjom pornografijom. Sudeći po kriminalističkoj statistici, policija je u 2019. obradila više od 12.000 slučajeva, to je bilo 65% više nego u 2018. Porastao je (za 9%) i ukupni broj slučajeva seksualnog zlostavljanja djece – na ukupno 15.900 slučajeva.
Sve brutalnije, sve više slučajeva?
Što je razlog porasta broja registriranih zlostavljanja? Činjenica da policija otkriva više slučajeva nego ranije ili se danas stvarno više djece zlostavlja nego prije? Policija je, što se tiče istražnih postupaka, puno bolje opremljenija nego u prošlosti, kapaciteti su veći i u saveznoj pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, u kojoj se i nalazi grad Münster. S druge strane je u doba interneta puno jednostavnije prodati pornografski materijal, čija potražnja raste. Trgovina tim materijalom je u međuvremenu postala "veliko tržište, prava industrija", kako je rekla šefica CDU-a Annegret Kramp-Karrenbauer.
Ona za početak predlaže postroženje kaznenog prava. Za seksualno zlostavljanje u Njemačkoj u teškim slučajevima počiniteljima prijeti zatvorska kazna do maksimalno 15 godina. A s druge strane ljudi koji pogledaju filmove ili fotografije sa scenama zlostavljanja ne moraju se plašiti pretjerano rigoroznih sankcija. „Ne može biti da se običnu krađu u dućanu kažnjava oštrije nego kad netko nabavi materijal s dječjom pornografijom", kritizirala je Kramp-Karrenbauer.
Država mora biti aktivnija
Ali kazneno pravo je samo jedan aspekt kad se radi o sprječavanju seksualnog zlostavljanja. Puno je važnije već u ranoj fazi zaštititi djecu od počinitelja. Često su to osobe iz neposredne blizine: očevi, stričevi, ujaci, prijatelji obitelji. Pa čak i uz pomoć majki, ponekad se zna dogoditi da one ništa ne poduzmu. Kako to prepoznati i spriječiti? To je primarno zadatak više od 560 komunalnih ureda za mlade u Njemačkoj.
Oni se moraju aktivirati ne samo kad posumnjaju u seksualno zlostavljanje, već i kad zaključe da postoji opasnost od nasilja odnosno zanemarivanja djece. Po navodima Saveznog ureda za statistiku u 2018. je to bio slučaj kod oko 50.400 djece. To je deset posto više nego godinu dana ranije.
"Majstori obmane"
No, suradnici njemačkih ureda za mlade ne mogu baš tako jednostavno prepoznati da se radi o zlostavljanju. „Često nedostaju prepoznatljive indicije koje upućuju na seksualno nasilje", kaže savezni povjerenik za pitanja seksualnog zlostavljanja djece, Johannes-Wilhelm Rörig. "Djeca i osobe iz socijalnog okruženja koje znaju za zlostavljanje, često se nalaze pod velikim pritiskom da o svemu tome šute. Zlostavljači su majstori obmane, oni se svim silama trude da njihovo okruženje ništa ne sazna, odnosno da ih se ne otkrije."
Na drugoj strani čak i u slučaju da se posumnja u zlostavljanje, u Njemačkoj nije tako jednostavno moguće „maknuti" dijete iz neke obitelji, privremeno ili trajno. "S obzirom na iskustva nacionalsocijalizma u našem Ustavu imamo regulaciju koja kaže da su njega i odgoj djece prirodno pravo roditelja", pojašnjava Hans-Jürgen Schimke, umirovljeni profesor prava na Sveučilištu u Münsteru, on je stručnjak za prava djece. Schimke napominje da država nije „posudila" roditeljima pravo na odgoj njihove djece, već da se radi o jednom od ljudskih prava: „Tu se država nema što miješati."
Posebnost Njemačke
To je posebnost, jedinstvena i u međunarodnim okvirima. "U SAD-u primjerice to pravo roditelji nemaju. Oni su tu puno pragmatičniji. Kad netko tamo ostavi svoju djecu nasamo ili ne pazi na njih na igralištu, tu već postoji mogućnost da se te ljude kazni", kaže Schimke za DW. "U Danskoj djecu od samog rođenja prate i obiteljske bolničarke, koje onda naravno intenzivno promatraju ponašanje roditelja od samog rođenja djeteta." I u Francuskoj je odnos države i roditelja sasvim drugačiji: „Oni to zovu odrastanje u javnoj odgovornosti, a ne privatnoj odgovornosti."
Po podacima Saveznog ureda za statistiku, u Njemačkoj je u 2018. oko 175.000 djece živjelo u domovima ili u skrbničkim obiteljima. Službe za brigu oko djece mogu zatražiti da se maloljetnike prebaci u skrbničku obitelj, ali odluku na koncu donosi obiteljski sud. Pravo roditelja tamo često ima veću težinu od potencijalne ugroze za djecu. „Suci moraju pronaći razloge kako bi roditeljima oduzeli pravo skrbništva nad djecom, i sudovi su skloni vjerovati majkama kada kažu da se brinu oko svoje djece i da im žele sve najbolje", priča pravnik Schimke iz vlastitog iskustva. On je naime dugi niz godina bio predsjednik Udruženja za zaštitu djece u Sjevernoj Rajni i Vestfaliji.
Preporuka i odluka
Uredi za brigu oko djece u mnogim slučajevima godinama surađuju s nekom obitelji, i znaju vrlo dobro što se događa u krugu obitelji. „I onda se dođe pred sud. Tu su roditelji, dobro obučeni, u pratnji odvjetnika. I onda vam sudac kaže: Što vi ustvari želite? Pa to su baš fini ljudi", kaže nam Schimke. „To je najveći i načelni problem u toj priči, zato što su suci često neiskusni i ne poznaju baš sve bezdane ljudske egzistencije."
Tako je očito bilo i u slučaju pedofilske mreže u Münsteru. Državna služba za mlade je htjela oduzeti majci pravo skrbništva, zato što je njezin životni partner „upao u oko" vlastima zbog posjedovanja i distribucije pornografskih sadržaja. S obzirom na to da taj čovjek više nije stanovao sa svojom partnericom, obiteljski sud nije smatrao da bi dijete trebalo „maknuti" i oduzeti roditeljima skrbničko pravo.
Previše posla, premalo kapaciteta
Ako sud donese presudu koja se kosi s preporukom Ureda za mlade, onda su državi ruke vezane. Ured doduše može u tom slučaju uložiti žalbu i pokušati prebaciti slučaj u sljedeću instancu, ali sve to košta puno vrijednog vremene – u kojem dijete i dalje živi u krugu obitelji.
S obzirom na brojne slučajeve oko kojih se moraju brinuti suradnici Ureda za mlade, teško da oni mogu pronaći vremena za „probijanje" kroz pravne instance. Premalo zaposlenika i kronična „pretrpanost" poslom koji moraju obaviti ti uredi, dovode u mnogim slučajevima i do toga da djeca na koncu postanu žrtve nasilja u obitelji ili da ih se zanemari.
Zaštita podataka = zaštita počinitelja?
Političari i povjerenici za zaštitu djece zato apeliraju na društvo da pozornije prati što se događa u njihovom okruženju i da u slučaju bilo kakve sumnje informiraju državne institucije ili organizacije za pomoć djeci.
Šefica CDU-a Kramp-Karrenbauer inzistira i na reformi zakona o zaštiti podataka. Distribucija dječje pornografije na internetu najdjelotvornije se može suzbiti zu pomoć pristupa telekomunikacijskim podacima, tako ona argumentira: „Znam da je tema preventivnog pohranjivanja podataka vrlo sklizak pravni teren. Ali ako postoji neka tema kod koje je apsolutno opravdano pričati o tome da je zaštita podataka ustvari zaštita počinitelja, onda je to područje dječje pornografije."