Desničarsko nasilje u porastu

DW: Gospodine Kuše, smrt eritrejskog potražioca azila još nije rasvijetljena i možda ne bi trebalo da spekulišemo. Ali, Vi ste razgovarali sa sustanarima ubijenog. Šta su Vam rekli?

Kuše: Šokirani su, naravno, onim što se desilo. Ljudi su u strahu da bi i sami mogli da budu žrtve. Rekli su i da su tokom posljednjih nedjelja sve češće bili na meti rasističke diskriminacije. Naglasili su da je leš bio obliven krvlju, a to protivrječi početnim izjavama policije.

U Drezdenu je u svakom slučaju sve više pripadnika Pegide, broj im se posebno povećao nakon napada u Parizu. Da li i Vama dolazi sve više ljudi koji su žrtve desničarskog nasilja? Vidite li u tome neku vezu?

Vezu vidimo u tome što nam sve više ljudi kaže da je "pukla brana" kada je riječ o diskriminaciji - kao i da sada češće čuju rasističke komentare na ulici. Ne bih želio da uspostavljam vezu između Pegide i rasističkih zlodjela u Saksoniji. Sigurno je, međutim, da je u poslednje dvije godine rasističko nasilje u porastu.

Ubijeni Eritrejac je živio u naselju solitera u jednom predgrađu Drezdena. S obzirom na socijalnu situaciju, nije li to mjesto koje je problematično za potražioce azila?

To je teško reći. S jedne strane, tamo živi mnogo ljudi. Tamo još uvijek postoji gradski stambeni prostor u koji ljudi mogu da se smjeste. Naravno da bi bilo bolje kada bi mjesto bilo bliže centru, ali to naravno rješavaju gradske vlasti. Mora se reći i da oni koji tamo žive pokazuju saosjećanje, pa i kada se radi o problemima sa desničarima. To je područje na kome živi mnogo ljudi sa malim primanjima; mjesto gdje postoje socijalna trvenja.

Ubijeni azilant nije bio u masovnom prihvatilištu, već je zajedno sa još nekoliko ljudi iz Eritreje živio u četvrti koja je relativno problematična. Kako Vi na to gledate, da li ga je trebalo smjestiti u takav jedan stambeni blok?

Za izbjeglice, koje su došle sa traumama, mnogo je bolje da budu smještene u prostor u kome ima još ljudi koji govore njihov jezik. Važno je i da postoji više soba u koje svako može da se povuče u svoju privatnost, što sa velikim sabirnim centrima nije slučaj.

Šta savjetujete izbjeglicama odnosno azilantima, koji Vam se obrate za pomoć?

To zavisi od njihovih konkretnih problema i potreba. Načelno im savjetujemo da prijave desničarsko nasilje, da ga učine vidljivim, kako bi počinioci mogli da budu kažnjeni. Ali, sa njima mnogo i razgovaramo kako bismo im pomogli da mentalno prerade ono što su doživjeli, a i da bismo bolje razumjeli šta oni žele da se uradi na polju odnosa sa javnošću.

Da li biste išli tako daleko da ljudima kažete: idite radije u Zapadnu Nemačku - tamo će se prema Vama bolje odnositi.

To, nažalost, nije moguće, jer se sa centralnog mjesta odlučuje o tome gdje će potražioci azila u Njemačkoj dobiti smeštaj.

Izgleda da su rezerve prema strancima jednostavno veće u Saksoniji.

Moglo bi se tako reći na osnovu onoga što se poslednjih nedelja dešavalo na ulicama. U Šnebergu i drugdje smo imali pravu rasističku mobilizaciju protiv prihvatilišta za azilante. Vidjeli smo da u Saksoniji sa takvim ciljem na ulice može da se izvede dosta veliki broj ljudi. A to ulijeva strah.

Zašto baš u Saksoniji, kada je tamo udio stranaca u društvu tako mali?

Ponekad se ljudi teško navikavaju na novo. Ali postoje i čvrsti obrasci stavova prema strancima. Možda ni političari tamo nisu pokrenuli dovoljno društvenih diskusija. 90-ih godina se još govorilo: "Saksonac je imun na desničarski ekstremizam", što nije bilo tako.