Dašak normalnosti – i mnogo nesigurnosti i nezadovoljstva
13. maj 2020
Vožnja javnim trajektom preko jezera Groser Vanze do četvrti Kladov, omiljenog vikend-izletišta u Berlinu – konačno je to ponovo moguće. Na trajekt smije maksimalno 150 ljudi, tako stoji na obavještenju. Nošenje zaštitne maske je, naravno, obavezno. Kad su se svi ukrcali, brod je prepun. Ljudi sjede jedni do drugih, nema ni govora o držanju rastojanja. Ali zato svi disciplinovano nose maske. Ljudi se došaptavaju, razmjenjuju se upitni pogledi. Da li je sve u redu? Može da prođe, rekao bih.
Može da prođe – to je bio prevladavajući osjećaj proteklog vikenda u Njemačkoj. Barem kod velikog dijela ljudi koji ne misli kao jedna glasna manjina da je virus izmišljotina ili podlost klase koja vlada svijetom koja želi da nas sve muči. Čime se na kraju opet misli na Jevreje. Da, ima i takvih teoretičara zavjere. Oni su ponovo demonstrirali – recimo u Štutgartu i Minhenu – i zahtijevaju poštovanje njihovih osnovnih prava. Takve parole često stižu s rubova političkog spektra – odande gdje osnovna prava inače malo vrijede. Ali, zar bi i moglo da bude drugačije? Još tokom izbjegličke krize i nakon nje, ti ljudi nisu propuštali nijednu priliku da kritikuju demokratiju. Sada to rade zbog korona-virusa. I sigurno da društvo to mora da izdrži.
Oprezno prema ublažavanju mjera
Ali, ako se razgovara s ljudima u tramvaju ili prilikom kupovine s maskom, onda i načelno miroljubivi ljudi kažu da mnogo toga danas više ne razumiju. Za jedne je pandemija već prošla, za druge se tek nalazimo na početku apokalipse. Složnost velike većine društva, kakva je vladala na početku uvođenja zabrane kontakata, izgleda da je nestala. Stiče se utisak da su u većini skeptici koji smatraju da se suviše brzo počelo sa ublažavanjem mejra. U to se uklapaju i vijesti o zabrinutosti virusologa koji već danima izvještavaju o porastu broja novih infekcija.
Restorani koji su već sad otvoreni, recimo u saveznoj pokrajini Meklenburg-Prenjsa Pomeranija, potvrđuju taj osjećaj: ako konobar nosi zaštitnu masku, atmosfera nije dobra. A jelovnik najprije mora da bude dezinfikovan. Ljudi su oprezni, gostiju je malo – većina nema povjerenja.
Nameće se misao o povlačenju paralele između dva potpuno različita događaja: prihvatanja brojnih izbjeglica 2015. i pandemije. I tada, prije pet godina, u početku je postojala velika spremnost da se slijedi kancelarka i njena iznenađujuće liberalna politika prema izbjeglicama. Ali, uskoro su stvari postale teže. Danas su Njemačka i Evropa u suštini čvrsto ograđene protiv migranata. Sada, u korona-krizi, najprije je vladala složnost da je bolje ostati kod kuće, ali u međuvremenu se taj konsenzus polako, ali sigurno raspada.
Nema dugoročnog plana
Za sada se kroz pandemiju provlačimo. Teško je i zamisliti kako će se stvari dalje odvijati ako u pojedinim regionima budu morala da se ponovo pooštre ograničenja zbog toga što broj novih infekcija bude prešao kritičnu granicu. Ono što politika sada mora da uradi djeluje gotovo nemoguće: da predstavi plan kako ćemo se ophoditi s ovom pandemijom, koja će ona još dugo da traje – možda godinu dana, možda i duže. Politika koja mjere koriguje od mjesta do mjesta, od regiona do regiona djeluje drugačije.
Vinfrid Krečman iz Zelenih, premijer pokrajine Baden-Virtemberg, prošlog vikenda je to dobro opisao: paradoks politike je to da jedna uspješna mjera samu sebe ukida. Zabrana kontakata i zaustavljanje javnog i ekonomskog života su funkcionisali. Sada se stvari ublažavaju, ali ishod je nepoznat. I tek sada postaje potpuno jasno: zaštitne maske i držanje rastojanja, rad od kuće i ograničavanje putovanja pratiće nas još dugo.