Dan mrtvih: piknik i striptiz u čast preminulih

Faraone se u starom Egiptu nakon smrti balzamiralo, baš kao i neke druge vladare u stoljećima koji su slijedili. Na primjer francuskog „Kralja Sunca", Luja XIV. Ili komunističkog državnog šefa Lenjina. Poruka je glasila: njihova su tijela mrtva, ali oni su zapravo besmrtni. 

To je vjerovanje duboko ukorijenjeno u mnogim kulturama diljem svijeta. Predstavit ćemo neke zanimljive ceremonije povezane sa smrću i mrtvima. 

Día de Muertos: meksikanski Dan mrtvih

Skeleti koji se cerekaju i plešu po ulicama, pekare koje prodaju "pan de muerto", kruh mrtvih u obliku kostiju, izlozi dućana dekorirani lubanjama koje su napravljene od svjetlucave glazure. Día de Muertos je dan kada Meksikanci slave smrt. Iako se na prvi pogled sve to može učiniti sablasnim, Dan mrtvih je u Meksiku veseli i prilično šarolik spektakl. Vjerovanje kaže da se mrtvi tim povodom (pro)bude iz vječitog sna i na taj dan posjećuju svoje najmilije. Zbog toga obitelji preminulih postavljaju "Ofrendas", to su raskošno dekorirani oltari u čast mrtvaca, na njima su kojekakvih darovi, a naravno i fotografija preminule osobe te žuto-narančasti neveni. Njihova jarka boja trebala bi, tako se vjeruje, „pokazati" put mrtvima s groblja do njihovih nekadašnjih domova.

U brojnim regijama Meksika se na Día de Muertos održavaju i šarene parade. Festival mrtvih traje od 31. listopada do 2. studenog. Tijekom posljednjeg dana brojni Meksikanci odlaze na groblja, te  tamo, na grobovima svojih predaka, organiziraju piknik. Služi se tekila, puše se cigare, pjeva se i pleše.

Intenzivno bavljenje smrću i životom nakon smrti u Meksiku ima dugu tradiciju – i to sve skupe nema nikakve veze s Halloweenom, kako mnogi misle. Već su napredne kulture poput Maya ili Azteka vjerovale da je smrt zapravo samo početak novog života u paralelnom svijetu. S dolaskom španjolskih osvajača tradicije vezane uz odavnje počasti mrtvima pomiješale su se s katoličkim običajima. UNESCO je 2008. Día de Muertos stavio na listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine. 

Nebeski pokopi u Tibetu 

Usred tibetanskog gorja gomila gladnih supovi se okuplja oko jednog raskomadanog leša. "Ragyapas", budistički pogrebnici, tijelo mrtve osobe su prepustili pticama da ga pojedu. Time oni samo slijede prastaru tradiciju nebeskih pokopa: kada neka osoba umre, najprije se mrtvace nekoliko dana simbolički opskrbljuje hranom, a istovremeno neki redovnik mrtvacu čita iz tibetanske knjige mrtvih. 

Tako sveti čovjek želi „motivirati" dušu mrtve osobe da napusti njegovo tijelo. Na dan pokopa lama još jednom, posljednji put, simbolički doziva preminulu osobu, prije nego što se leš prije zalaska sunca odnosi na mjesto pokopa. Ragyapas nakon toga odvaja glavu mrtvaca od ostatka tijela kako bi duša mogla „pobjeći". A onda ptice imaju zadatak da odnesu mrtvaca u „Bardo", među-carstvo, ono što je između smrti i reinkarnacije.

Indija: kremiranje i sveta voda

I u hinduizmu se vjeruje u reinkarnaciju, vjeruje u to da se svaki čovjek rodi nekoliko puta. Mrtve se zato mora što prije kremirati, jer samo u tom slučaju se njihova duša može "osloboditi” od tijela i nastaviti svoj put. U Indiji u tom kontekstu Rijeka Ganges igra posebnu ulogu. Sudeći po religijskoj predaji, Ganges je sveta rijeka, on po tom uvjerenju simbolizira jednu od pletenica boginje Shive. Tko se kupa u rijeci Ganges, oslobađa se svih svojih grijeha, smatra se u hinduizmu. Upravo je to i razlog zbog čega se na obalama rijeke može vidjeti brojne lomače za mrtve.

Nakon spaljivanja njihovih posmrtnih ostataka, članovi obitelji preminulih se okupljaju oko pepela, te ga rasipaju u rijeku Ganges, zajedno s cvijećem, girlandama i sličnom dekoracijom. Oni se nadaju da će mrtvi tako izbjeći vječiti krug koji se sastoji od rođenja, smrti i reinkarnacije, te konačno otići u nirvanu, u stanje u kojem duša konačno pronađe mir.

Godišnje se na rijeci Ganges upriliči oko 100.000 pokopa, to je ritual koji „čisti“ duše, ali ne i rijeku – Ganges se naime nalazi na listi najprljavijih voda na Zemlji.

Umjetnički ljesovi iz Gane 

U nekim drugim krajevima svijeta se prakticira klasične, zemljane ukope, odnosno ukopom lijesa u zemlju. Ali nije lijes baš svugdje – lijes. U Gani se primjerice etablirala posebna vrsta umjetnosti vezana uz oblik i dekoraciju ljesova, koji zapravo nemaju baš puno veze s onim kako se na primjer u Europi zamišlja ljesove. Lijes u Gani simbolizira takoreći spremnik svega onoga što je preminuloj osobi bilo važno tijekom života.

Radi se li možda o nekom glazbeniku koji je svirao u nekom bendu? Onda se može naručiti lijes u obliku gitare. Je li ta osoba možda vodila neki bar za života? Zašto ne za posljednji počinak naručiti lijes u obliku pivske flaše? Kreativnosti proizvođača ljesova nema granica, a nema granica ni cijenama samih ljesova. Neki su ekstravagantniji modeli toliko skupi da ih se ne može svatko ni priuštiti.

Indonezija: dugo putovanje do carstva mrtvih

No, još skuplje su ceremonije pokopa mrtvih koje prakticira planinski narod Toraja u Indoneziji. Kako bi duše pokojnika pronašle put do carstva mrtvih Puya, u tome im je potrebna pomoć živih ljudi. Jer ako se duše "zabune” na tom putu ili možda počnu vrludati između svjetova, to može postati i prijetnja za žive članove njihovih obitelji. 

Nakon njihove smrti se pokojnike najprije balzamira, te se posmrtne ostatke izloži u kući njihove obitelji. Ponekad su posmrtni ostaci izloženi par tjedana, a nekada se zna dogoditi da budu izloženi i po nekoliko godina, kako bi živi članovi obitelji imali dovoljno vremena da uštede dovoljno novca za gigantski, višednevni festival pokopa, ritual koji bi duši mrtvih trebao omogućiti da pronađe put do vječnog života na onom svijetu. Što je socijalni status pokojnika veći, to su i opsežnije svečanosti u njihovu čast.

Zna se dogoditi da na tu višednevnu ceremoniju dođe i po nekoliko stotina gostiju, sve te ljude treba nahraniti i negdje smjestiti. Tijekom pogrebnog slavlja se kolju brojne životinje, po mogućnosti vodeni bivoli. Za Naroda Toraja te životinje ne samo da simboliziraju moć i bogatstvo, već bi mrtvima trebale pomoći i prilikom pronalaska puta do onog života. Sastavni dio rituala su i borbe pijetlova.

Vrhunac svečanosti je pokop mrtvih. Pokojnike se položi u umjetnički izrezbareni drveni lijes, postavi na neku kamenu liticu ili se lijes položi u špilju na litici. U njima ima mjesta za cijelu obitelj. Ispred grobova na liticama na svojevrsni balkonima se izlaže drvene figure koje nose ime Taus-Taus, te figure bi trebale simbolizirati pokojnike.

Madagaskar: novo ruho za pretke

U afričkoj otočnoj državi Madagaskar mrtvi su sastavni dio obitelji, baš kao i živi. Mrtve se naziva „Razana", i oni imaju poseban dar: mogu komunicirati s bogovima. I zato je dobro, kako se vjeruje, imati ih na svojoj strani kao neku vrstu posrednika. Ne preporuča se da se pokojnike na bilo koji način ljuti, jer to može donijeti kakvu nesreću ili naškoditi cijeloj obitelji.

Ogorčene (ili ljute) Razane se ipak može i smiriti – i to u okviru posmrtnog rituala koji se zove "Famadihana". Na tu ceremoniju, koja se održava samo otprilike svakih tri do sedam godina (zato što je sve to dosta skupo i zahtjevno za organizirati), poziva se širu rodbinu, susjede i prijatelje pokojnika. 

Na sami dan Famadihane se iskopava posmrtne ostatke, te ih se „presvlači“ u novo, skupocjeno svileno ruho. Tijekom rituala se obavlja i ceremonija upoznavanja mrtvih i živih, domaćini poslužuju bogatu trpezu i Toaka Gasy, rum koji su sami napravili. Puno se pije, smije i pleše. A kad se pokojnike ponovno položi u očišćenu i svježe oslikanu kriptu, oni su – barem se tako nadaju živi članovi obitelji – opet zadovoljni. Barem do iduće Famadihane.

Japaniski ritual Obon

I u brojnim azijskim zemljama se odaje počast mrtvim precima. Obitelji u svom domu postavljaju kućna svetišta, prisjećaju se svojih preminulih postavljanjem svijeća ili paljenjem mirisnih štapića. Zauzvrat se oni revanširaju: živi tako „mole" mrtve da im učine pokoju manju ili veću uslugu.

U Japanu se svake godine sredinom kolovoza održava trodnevna svečanost u čast mrtvih predaka. Ona se zove "Obon": po budističkom vjerovanju se mrtvi jednim godišnje s onog svijeta vraćaju svojim kućama, do svojih obitelji, i zato ih treba i primiti na odgovarajući način. Kako bi bez problema pronašli put do svojih domova, u vrtovima se zapali vatru dobrodošlice, ili na primjer fenjere na kućnom oltaru. Živi članovi obitelji svaki dan prinose svojim precima različite vrste hrane (kao svojevrsnu žrtvu), između ostaloga se radi i o „oproštajnim knedlama". Simboličko objedovanje bi, kako se vjeruje, trebalo umanjiti patnje mrtvih, koji na onom svijetu možda i gladuju…

Po narodnom vjerovanju na kraju Obona mrtvi preci doslovno odjašu natrag na onaj svijet, zato im živi članovi rodbine od namirnica, na primjer krastavaca ili patlidžana, konstruiraju simbolike životinje na kojima se može jahati. Štapići za jelo posluže kao „noge".  I onda se te instalacije postavi na oltar ili ispred vrata. Oproštaj se odvija u znaku vatre. Na brdskim padinama se može vidjeti plamen u obliku znakova japanskog pisma, a po rijekama i jezerima plutaju svjetleći lampioni.

Obon se u međuvremenu pretvorio u pučku feštu zbog koje je na nogama praktički cijela zemlja, a sve kako bi se mrtve pretke pozdravilo na prikladan način.

Striptiz za mrtve na Tajvanu

U azijskoj otočnoj državi članovi obitelji pokojnika za ceremoniju pokopa rado naručuju "Electric Flower Car". To je zapravo kamionska prikolica koja je ukrašena cvijećem i jarko bljeskajućim svjetiljkama, na kojoj oskudno odjevene žene plešu na štangama – za pokojnike, ali i za okupljene članove obitelji, prijatelje i druge goste. U slučaju nužde može poslužiti i neko preuređeno terensko vozilo. Iz zvučnika onda trešti glasna pop-glazba.

Običaj koji se nekima na prvi pogled može učiniti dosta neobičnim, etablirao se tek u 70-im godinama prošlog stoljeća. Tajvansko podzemlje je tada očito „namirisalo" dobar posao: kao suvlasnici pogrebnih firmi, oni su jednostavno dodatno ponudili i usluge striptizeta iz njihovih noćnih klubova, tako su počeli prodavati povoljne „pakete pokopa mrtvih".

Kao argument s kojim su krenuli nuditi takvu vrstu usluge su navodili pretpostavku da će takva ceremonija privući veći broj ožalošćenih gostiju – a na koncu konca to bi se sve skupa moglo svidjeti i bogovima, tvrdili su. I dodavali kako su plesačice poklon mrtvima, dakle ljudima koji su se tijekom svog života ionako rado zabavljali.

U velikim gradovima se "Electric Flower Cars" često smatra nemoralnima, ali u provinciji su dosta popularni. Tamo naime ionako nema baš puno prilika za zabavu.

Njemačka: pogrebni objed i spomen na mrtve

U Njemačkoj, kao vjerojatno i u većini drugih zemalja svijeta, nešto takvo je gotovo nezamislivo. Mrtve se pokapa u lijesu ili u urni, prilikom pogrebne ceremonije se drže emocionalni govori, a ožalošćeni na koncu, kao čin oproštaja od mrtvih, u grob bacaju cvijeće ili zemlju.

Nakon pokopa svi gosti se nastave družiti uz kavu i kolače. Time se simbolizira da život teče dalje. Mrtvih se tradicionalno prisjeća u okviru kršćanskih blagdana kao što su Dušni dan (Dan mrtvih) ili Svi sveti. Ljudi tada odlaze na groblja i pale svijeće za svoje mrtve članove obitelji ili pokojne prijatelje.