Da razgovaramo o strahu

Dubravka Ugrešić i Arundati Roj. Prva je autorka romana „Ministarstvo bola", druga romana „Ministarstvo krajnje sreće“. Obje autorke, koje rado čitam, u naslovu svojih fiktivnih radova koriste nepostojeća, izmišljena ministarstva. I pričaju o tragedijama njihovih domovina. Prva o bivšoj Jugoslaviji, zemlji koje više nema. Druga o Indiji, zemlji koja preživljava. Potresne priče sa vjekovima dugom, individualnom i kolektivnom istorijom.

Pisci grade i uništavaju. Domovine i imperije. Realno i izmišljeno. Time su kao proroci koji ne poznaju vlade, ustave, zakone ili vrijeme. I oni sebi daju za pravo da stvore svoja „ministarstva“. Poput žena o kojima je ovdje riječ.

Da li postoji i roman koji se zove „Ministarstvo domovine"? Ili „Ministarstvo otadžbine"? Te dvije oznake za zemlju porijekla razlikuju se u rodu (u njemačkom jeziku, prim. red.). Pri tome domovina služi da se odredi mjesto rođenja i znatno je manje zloupotrebljavana od otadžbine.

Političari Hriščansko-demokratske unije (CDU) traže da se u Njemačkoj osnuje Ministarstvo domovine, po bavarskom uzoru, kao odgovor na rezultat posljednjih izbora. Polazim od toga da bi se i gospodin Gauland (Aleksander Gauland, lider desno populističke Alternative za Njemačku (AfD), prim. red.) i kompanija složili sa tom idejom. Ali oni bi otišli korak dalje i nazvali bi ga Ministarstvo otadžbine! Na tu temu prije deset godina sam pisao pod naslovom „Otadžbina":

za tebe, otadžbino, mnogi kažu da si za njih

otac i zemlja. za tebe su se prolile mnoge suze

učenih i neukih ti imaš moć

sve sebi da prisvojiš. tvoja zemlja je stara, tvoje nebo

beskrajno, ljudi ne pripadaju nikome do bogu i tebi

pa tako i ptice, rijeke, ravnice, mora,

bolovi, djeca, snovi… osvajači

poete, zaljubljeni, iznevjereni, ostarjeli…

svi pripadaju tebi… pa tako i život, smrt.

samo jedno mi nije jasno

otadžbino

kome ti pripadaš?

 

Rekao bih da će biti veoma teško objasniti političku situaciju, kroz koju prolaze mali i veliki narodi, bilo romanima koji kreiraju ministarstva ili pjesmama koje od otadžbine nešto traže. Posebno u vrijeme u kojem živimo.

Jer AfD je u međuvremenu realnost u Njemačkoj. Neko može da kaže da je to normalnost koja se uklapa u ostatak Evrope, u kojoj su ekstremni desničari već odavno pronašli svoje birače i još uvijek ih love odgovarajućim mamcima za sve njihove resantimane i strahove koji pri tom igraju veliku ulogu.

Tvrdim da smo i mi, građani stranog porijekla, jednako za to krivi kao i stranke centra, desnice i ljevice. Zato što sa milionima ljudi, našim komšijama, kolegama sa posla, onima koji u pekari stoje u redu ili sa kandidatima za primanje socijalne pomoći u agenciji za rad, nismo uspjeli da razgovaramo o njihovim strahovima koje imaju zbog novih izbjeglica. Razgovori naših sugrađana koji su „migrirali“ ka desnici i njihove optužbe na račun miliona ljudi, djeluju tragično ali i ulivaju strah. Jednako uznemiruju i diskusije o Ministarstvu domovine kod desničara kao i samo spominjanje riječi domovina kod ljevičara.

Da li i mi treba da počnemo da govorimo o Ministarstvu za migraciju ili da tražimo Ministarstvo za integraciju? Ne!

To što bi mi, novi Nijemci, milioni građana ove zemlje sa stranim porijeklom, morali da uradimo je veoma jednostavno: da počnemo sa zemljacima da razgovaramo o njihovim strahovima. Da srušimo tabu i pitamo ih: „Zašto se bojite? Čega tačno?“ Moramo da vam kažemo da dijelimo sa vama strah. Da ponekad čak osjećamo i više straha od vas. Strah od Gaulanda, ali i od novopridošlih u zemlju, koji nisu došli da nađu utočište, već da nas napadaju na gradskim trgovima, u vozovima ili na aerodromima.

Mi živimo bez domovine, ali za ovu novu državu, Njemačku, u kojoj su rođena naša djeca, mi bismo morali da učinimo prvi korak. Lično sam sa svojim poznanicima i prijateljima počeo da razgovaram o strahovima. A Vi? Šta je sa Tobom?

*Pisac i novinar Beće Cufaj rođen je 1970. u Dečanima na jugozapadu Kosova i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u Degerlohu kod Štutgarta. Između ostalog, objavljivao je tekstove u uglednim listovima Frankfurter algemajne cajtung i Noje cirher cajtung. Njegov roman „projekt@party" objavljen je 2012. Tekst je dio serije Moja Evropa.