Bregzit – računajmo sa najgorim

Bregzit znači Bregzit. Barem je tako britanska premijerka Tereza Mej nekoliko puta rekla. Problem je u tome što se čini da ni 18 mjeseci nakon referenduma niko ne zna šta Bregzit uopšte znači. Tvrdo, meko ili srednje kuhano? Polusirovo ili dobro prepečeno? Ili, da pozajmimo još jednu frazu premijerke – „crveni, bijeli ili plavi Bregzit?"

Poslije godinu dana teških pregovora i još jedne godine pred nama, svaki ishod je i dalje moguć, uključujući i noćnu moru za sve: da u martu 2019. Velika Britanija napusti EU, carinsku uniju i jedinstveno tržište – bez dogovora ili sa takvim dogovorom koji značajno menja status kvo.

Ako bi se to desilo, šta bi to značilo za Njemačku? Najveća privreda u Evropi je decenijama neraskidivo vezana za drugu najveću privredu na kontinentu. Razdvajanje je nezamislivo. Ipak, to se iznenada desilo, postalo uznemirujuća stvarnost sa kojom se moraju suočiti njemački privredni bosovi, ekonomisti, sindikalci i predstavnici industrije.

Gužva na Lamanšu?

„Sada tek počinje da se shvata složenost cjelokupne diskusije", izjavio je za DW Ijan Robertson, dugogodišnji član upravnog odbora BMW i specijalni predstavnik te firme u Velikoj Britaniji. Većina analiza o uticaju tvrdog Bregzita na Njemačku počinje sa automobilima – sa dobrim razlogom. Njemačka najviše izvozi automobile: 2016. su činili 11 odsto ukupnog izvoza zemlje u vrijednosti od 126 milijardi evra.

Od svih izvoza automobila u svijetu 15 odsto ili 19 milijardi evra ide u Veliku Britaniju. To čini njemački izvoz automobila u Veliku Britaniju vjerovatno najvažnijim elementom cjelokupnog trgovinskog sistema te zemlje. BMW ima posebno veliki interes da izbjegne haotični Bregzit. Velika Britanija je četvrto najveće tržište kompanije, takođe ima i snažnu proizvodnu bazu u zemlji, a britanski brendovi BMW-a, poput Rolsrojsa i Minija, još uvijek se proizvode u Velikoj Britaniji.

Prije nekoliko nedjelja, Britanac Robertson bio je dio delegacije, koja se sastala sa Terezom Mej i ​​kaže da su ga „ohrabrujuć́e" riječi, koje je čuo na tom sastanku, navele da misli da je vjerovatnoća tvrdog Bregzita manja nego što je bila na početku ove godine. „Ali posao tek treba da se uradi", dodaje Robertson.

Automobilska industrija u EU potpuno zavisi od slobodnog kretanja roba, a nijedna zemlja EU nije uložila više u to preplitanje nego Njemačka i Velika Britanija. „Postoji potpuno integrisani lanac snabdijevanja komponenti koji ulaze u Veliku Britaniju i logistički lanac gotovih proizvoda koji napuštaju zemlju", kaže Robertson. „Bilo kakve prepreke bi bilo logistički izuzetno teško riješiti i to ne bi bilo u interesu nijedne strane."

On se posebno osvrće na praktična pitanja i probleme koji bi mogli da se pojave na prelazu Dover-Kale, u slučaju da Velika Britanija napusti EU bez obuhvatnog trgovinskog sporazuma. „Čak 10.000 kamiona dnevno prolazi kroz te luke, od kojih 1.500 ili 1.700 prevozi autoomobile ili dijelove za automobilsku industriju. Kao proizvođači, svi vodimo fabrike sa vrlo ambicioznim logističkim sistemima i ne možete postavljati nikakve kontrole na toj granici koje tu logistiku neće ometati. Vidio sam studiju koja simulirala kontrole i kašnjenje od tri minuta za svaki kamion – to bi dovelo do zastoja i kolone od 17 kilometara sa obje strana Lamanša."

A tu su propisi i sigurnosni standardi. Ako bi Velika Britanija usvojila standarde različite od EU ​​– to bi značilo velike dodatne troškove za proizvođače automobila iz EU, koji žele da posluju u Velikoj Britaniji

Propisi koštaju mnogo

Ulrih Akerman koji je u Udruženju njemačkih proizvođača mašina i postrojenja zadužen za spoljnu trgovinu užasnut je onim što je do sada uočio na britanskoj strani. „Očekujemo da ćemo, kada Velika Britanija napusti EU, imati recipročne carine. Između EU i drugih zemalja one obično iznose između 0 i 4,5 odsto. To nije mnogo. Ali tehničko pitanje primjene istih standarda i pravila sigurnosti u proizvodnji može biti mnogo skuplje od carina."

Akerman kaže da je prije dvije sedmice postavio pitanje standarda u razgovorima sa britanskim zvaničnicima „Odgovor je bio: Vidjećemo šta je pozitivno za Veliku Britaniju i, ako je moguće, napravićemo sopstvene propise. Sa takvim odgovorom, ne možete učiniti ništa", kaže on užasnuto.

Akerman kao primjer navodi situaciju sa SAD, gdje različiti standardi te zemlje doprinose dodatnim troškovima od pet do 18 odsto. „To bi značilo da bi kompanija iz Njemačke ili EU, koja želi da izvozi u Veliku Britaniju, morala da prilagodi svoje mašine sistemu Velike Britanije i obrnuto."

„Velika Britanija očekuje rezultate sporazuma o slobodnoj trgovini u martu 2019. godine", kaže on. „Nikada nisam čuo za tako nešto a već 20 godina sam u ovom poslu. Za godinu dana nismo uspjeli da se dogovorimo o sporazumu o slobodnoj trgovini. To nikada nije uspelo i to neće uspjeti ni sada."

Najviše pati Britanija

Kao predsjednik njemačkog fiskalnog saveta, koji se obično naziva „savjetom ekonomskih mudraca", Kristof M. Šmit veoma pažljivo prati makroekonomsku stranu stvari. On ima jasnu predstavu koje su potencijalne nagazne mine tvrdog Bregzita, kako za Njemačku, tako i šire. „Negativne posljedice bi bile najteže za samu Veliku Britaniju. Ali negativan uticaj na njemačku ekonomiju, jedan od najvažnijih trgovinskih partnera te zemlje, takođe bi bio značajan."

Najviše ga zabrinjava dugoročni efekat, naročito način na koji bi tvrdi Bregzit uticao na „ podjelu posla i radne snage" koju omogućava članstvo u EU. „Što je najvažnije, pragmatični, tržišno orijentisani britanski glas će nedostajati u procesu budućih evropskih integracija", dodao je on.

Pa ipak: ništa od nevedenog Bregzit ne mora da donese sa sobom – ako i kada se desi. U „tvrdom" scenariju – pri čemu Velika Britanija napušta EU, carinsku uniju i jedinstveno tržište bilo bez trgovinskog sporazuma ili sa veoma strogim sporazumom – kratkoročne i dugoročne ekonomske posljedice u mnoštvu oblasti će biti teške. Njemačka i druge zemlje EU će platiti veliku cijenu, ali bi Velika Britanija, kako se čini, mogla platila najveću.

Za ljude kao što su Robertson i Akerman, tvrdi Bregzit je teško pojmljiv. Ipak, on bi mogao da se desi i bilo bi glupo kada bi se ta mogućnost ignorisala. Kao što reče Englez Viljem Šekspir u „Juliju Cezaru": "Ljudska posla, računajmo sa najgorim."