Crvene lampice i porodične priče

„Imate njemačko ime i pišete na poljskom“, kažu mi često, „a bavite se i svim tim stranim zemljama. Kako se stvarno osjećate, kao Poljak ili kao Nijemac… Ruku na srce, na kojem jeziku sanjate?"

Ne susrećem se samo ja sa ovim pitanjima. Čuveni francuski pisac libanskog porekla, Amin Maluf, prihvatio se još prije 20 godina pisanja o tome. U svojoj knjizi „Ubistveni identiteti“ on s pravom ukazuje na to da formulacija „kako se stvarno osjećate“ ima podmuklu pretpostavku: Postoji duboka istina o nama samima koja je od rođenja zauvijek određena. Lične, porodične ili društvenopolitičke sklonosti i uticaji koji učetvuju u određivanju toka naših života su po toj pretpostavci – manje značajni.

Krvavo nasljeđe

Pojmovi za koje se misli da su jednoznačni i da se ne moraju preispitivati često su varljivi. U njih spada „identitet“ – na primjer, u nacionalnom, vjerskom, rodnom smislu. Otkud potreba da pripisujemo ljudima jednoznačne identitete? Ruku na srce, zar ne zateknemo sami sebe da pomišljamo kako jednoznačnost obećava osjećanje zbrinutosti i unutrašnjeg spokoja?

Iz naučno-istorijske perspektive identitet je nasljeđe novovremene Evrope. To je teško nasljeđe poprskano krvlju brojnih ljudskih bića. Naime, to je nasljeđe reformacije i protivreformacije, kolonijalizma i imperijalizma pa čak i prosvjetiteljstva. Nasljeđe sljedbenika ovih ideja koji su – u romantičnom ili pozitivističkom pravcu – učestvovali u formiranju pojma nacionalne pripadnosti i nacionalne države. I ne samo to. I seksualni identitet koji od svakoga zahtjeva jednoznačnu homoseksualnu, heteroseksualnu ili drugu orijentaciju jeste produkt tog vremena.

Ako uprostimo stvar, to novovremeno nasljeđe počiva na sasvim određenoj slici svijeta. Svijet je vječna borba starog i novog. Iz te borbe može po dijalektičkoj logici ovakvog razmišljanja proizaći samo jedan pobjednik koji onda stane nasuprot poraženom. Svijet je prema ovoj ideji večna konfrontacija.

Uz tu sliku svijeta ide i grčevita potraga za jednom istinom. Vjeruje se da se svijet pa i ljudsko ponašanje mogu opisati „kakvi jesu" ili „kakvi nisu". Etika koja počiva na toj istini onda zna samo za jasnu podjelu: „Dobro“ je na jednoj „Zlo“ na drugoj strani, a svijet se dijeli na „nas“ i na „strance".

Dualistička slika svijeta je često idealna osnova za nasilje, koje na našem kontinentu buja protiv svih koje posmatramo kao „strance“. Sve dok je cijela „istina“ u našem posjedu, drugi mogu biti samo „zli“, dakle njih pod određenim okolnostima čovjek „smije“ čak i ubiti.

Dio debate o „identitetima“ jeste i suočavanje sa tim nasljeđem. Iako to može da zaboli i da potraje, taj put se ne može izbjeći.

Porodične istine

Istovremeno postoji i porodična perspektiva. I Maluf ukazuje na nju. On nas poziva da se zaustavimo i u stranu gurnemo ukupnu medijsku graju, te da započnemo lično istraživanje identiteta. Rezultat će biti začuđujući: baš svako u Evropi će pronaći nekog rođaka koji je govorio drugi jezik ili došao iz nekog drugog kraja. Sigurno su i vjera i seksualna orijentacija kod predaka raznovrsni. Ostaje samo pitanje do koje mjere sam hrabar da otkrijem porodične tajne.

Potraga za precima je danas u modi. Internet nam pomaže da ponovo pronađemo zaboravljene rođake i da opet otkrijemo prošlost. Istražuje se arhivska građa, skiciraju se porodična stabla, objavljuju knjige o porijeklu.

Prema Malufu važnu ulogu u proučavanju identiteta igraju lične sklonosti i uticaji. Tokom života svaki čovjek razvija povezanost sa drugima. Pored mjesta porekla, jezika i porodice te veze mogu biti stvorene u mjesnom fudbalskom timu, može ih izazvati omiljeno jelo kod bake čiji ukus uzalud tražimo nakon njene smrti, stranka ili neformalna grupa, krajolici ili komšije.

Suvišno je reći da se takve veze s vremenom mijenjaju i da razmenjuju mjesta u ličnom poretku važnosti. Sve zajedno tvore topografiju identiteta. Ona se nikada ne može do kraja upotpuniti niti će ikada biti ista za dva različita čovjeka.

To iskustvo promenljivosti je u protivrječnosti sa krutim pojmom „identiteta“ i odgovarajućim nasljeđem. Može se čak reći, da je pojam represivan prema našoj porodičnoj istoriji. To je još jedan razlog da preispitamo takvo nasljeđe. 

Crvena lampica

Današnja Poljska je dobar primjer za veliki jaz između idetitetnog diskursa koji preovladava u javnosti i višeglasnih porodičnih priča. Riječ „izbjeglica“ je do te mjere opterećena (da ne kažemo zloupotrebljena) da skoro niko ne pomisli na neku ljudsku sudbinu kad čuje tu riječ. Umjesto toga odmah se upali lampica: Opasnost, borba!

Ta riječ često više ne oslovljava ličnu topografiju identiteta. Ali i u Poljskoj je istraživanje porijekla u modi. Kada bi lične, porodične (izbjegličke) priče bile u fokusu javnog diskursa, onda bi stanovnici Poljske – u to sam duboko uvjeren – gromoglasno pokazivali solidarnost sa izbjeglicama.

Politički centri moći i mediji u svemu tome imaju odlučujuću ulogu. Koji će od ova dva diskursa biti plasiran u prvi plan? Svako evropsko društvo mora se pobrinuti za to da niko ne bude isključen iz porođajnih muka EUtopijske kontinentalne zajednice, kako sam je ja nazvao. I to i izvan njenih granica. 

Stanislav Štrasburger je pisac koji se bavi temama kao što su kolektivno pamćenje, migracija, multikulturalnost i EUtopija. Poznatiji naslovi njegovih knjiga su „Opsjednutost Libanom“, „Trgovac pričama“. Živi povremeno u Berlinu, Varšavi i u različitim mediteranskim gradovima.