Cipele koje usrećuju

Obaid Rahimi je u rujnu 2012. krenuo u Afganistan iz posve drugog, radosnog razloga: zbog svadbe svog rođaka. Kada je došao u zemlju u kojoj je rođen, ali iz koje je njegova obitelj već odavno otišla u Njemačku, još je sjalo sunce. Temperatura je bila preko 20 stupnjeva i posvuda su mališani trčali po prašnjavim ulicama u svojim sandalama.

Svadba je u Afganistanu svakako povezana i s obiteljskom proslavom koja može trajati i danima. Tako je i Obaid u Afganistanu proveo deset dana, ali u tom razdoblju je već stigla i zima, a po noći je bilo mraza. Ali curice i dečki na ulicama su još uvijek trčali samo u tim svojim sandalicama: to je bila jedina obuća koju su imali - ako su je uopće i imali.

"Puca vam srce kad vidite kad se neki mališan koji nema ništa ili gotovo ništa na nogama, bori protiv hladnoće", objašnjava nam Rahimi. Vratio se nazad u Passau gdje je tada još studirao ekonomiju, ali mu taj prizor nije dao mira. Našao je izvješće Ujedinjenih naroda u kojem su izbjeglice pitane, što im trenutno najviše treba. Mnogi su rekli upravo - cipele.

Tako se rodila ideja za internetsku trgovinu Shoemates - u prijevodu to zapravo znači "drugovi po cipelama". Za svaki par cipela koji korisnik kupi, jedan mališan u Afganistanu će dobiti jedan par cipela. Dakle po paroli "Get one, give one".

Prvo glava, sad i peta

Netko može možda pomisliti kako je to prilično podmukla reklama da bi se zaradio novac: tko neće kupiti cipele da bi pomogao bosonogom mališanu u Afganistanu? Ali 28-godišnji Rahimi se mora smijati kad mu kažemo kako sad zarađuje bogatstvo. Na portalu rade četiri suradnice, ali i one to zapravo rade praktično kao hobi: "Sve one imaju i drugih izvora zarade. Mi nismo nikakvi 'veliki igrači' pa da se naša stranica pojavi sasvim na vrhu kad u tražilici unesete 'cipele'", kaže nam Rahimi.

Zapravo je to već drugi sličan projekt u kojem sudjeluje, a može se reći da je doslovce slijedio ideju "od glave do pete". Naime još 2012. je zajedno s kolegama na fakultetu pokrenuo projekt Headmates gdje je poslovni model malo složeniji, ali također koncipiran kao pomoć. Headmates prodaje vunene kape i to samo od alpaka-vune iz krajnje siromašnog područja u Peruu. Vuna stiže u Njemačku i tu je onda štrikaju umirovljenice - Rahimi ih zove "naše bakice". "One se bave nečim što ih veseli, a tako imaju i društvene kontakte. Redovito se sastajemo s njima."

Kod financija je sve također prilično neuobičajeno: umirovljenice same kažu koliko žele za svoje štrikanje, a proizvodi se plasiraju i preko radionica za osobe sa invaliditetom u Plattlingu pored Regensburga i u Passauu. No shvatili su da vunene kape možda i idu preko zime, ali što da rade ljeti? Tako su krenuli i s ovim projektom - cipele za Afganistan.

Kakve cipele?

U međuvremenu ih je i sveučilište u Passauu nagradilo za njihov poslovno-dobrotvorni koncept, ali trebalo je još donijeti mnogo odluka prije nego što cipele počnu stizati i do mališana u Afganistanu. Prije svega - kakve cipele prodavati? "Cipele su proizvod kojeg je moguće proizvoditi prilično jeftino, ali i to je proizvod koji se gotovo nikad ne kupuje za poklon. Svatko uvijek sam sebi kupuje obuću", objašnjava nam Rahimi ekonomske zakone.

Baš zato jer su cipele tako osoban predmet i kupci imaju osobit odnos prema brendovima cipela pa su onda spremni platiti i upravo fantastične cijene koje su kudikamo veće od proizvodne. Zato su se ovi ljudi iz Passaua odlučili na nešto sasvim jednostavno: na lanene espadrile. Doduše, problem je bio i obujam ovog posla, jer "ozbiljna" tvornica cipela treba tek nekoliko sati da proizvede količinu koju su Rahimi i kolege spremni prodati - i platiti. Tu im je pomogla i Gospodarska komora koja im je našla partnera u Kini i koji po mišljenju njemačkih stručnjaka ispunjava ekološke i tehničke norme za ovdašnje tržište.

Od sljedeće godine zapravo espadrile žele proizvoditi u zemlji odakle one i potječu - u Španjolskoj, ali izazova ima i na drugom kraju, kod cipelica za mališane u Afganistanu. Pokazalo se da je najbolji način poslovanja u toj zemlji "preko veze", a Rahimi na sreću ima razgranatu mrežu obiteljskih veza u Afganistanu. Tako je preko ujaka kontaktirao i humanitarnu organizaciju koja će dijeliti te cipelice - i kojoj Rahimijev ujak vjeruje i poznaje, baš kao i tvornicu cipela u Afganistanu gdje bi se te cipelice proizvodile.

Ako tata zarađuje, mališan neće biti bos

Na neki način je to i razvojna pomoć za Afganistan pa takvu suradnju podržavaju i njemačke gospodarske institucije. Tako su i Rahimiju narasle ambicije kada je riječ o gospodarskoj suradnji sa svojom bivšom domovinom. Ta tvornica koja će proizvoditi dječje cipele proizvodi i kvalitetne kožne cipele za domaće i tržište susjednih zemalja. Sad želi pokušati afganistanske cipele plasirati i na njemačko tržište, ali naravno da su to još gotovo simbolične količine: pregovara se o 100 pari tri vrste muških kvalitetnih cipela od teleće kože.

Ali i to je pomoć, misli Rahimi: "Darovati cipele je vrlo važno. Ali stvoriti novih pet radnih mjesta u Afganistanu je još važnije. Najveća pomoć jest pomoći ljudima u onome što oni znaju, da steknu samopouzdanje i povjerenje i da konačno opet o sebi mogu misliti kako su u stanju nešto i stvoriti što drugi cijene."