Cinični poker moćnika u Siriji

Ako u arapskom svijetu postoji jedan velemajstor cinizma, onda je to sirijski predsjednik Bašar al-Asad. Od 2011. on se najbrutalnije što može bori protiv legitimnih ciljeva vlastitog stanovništva. Na taj način, a i svjesno kalkuliranom odlukom da iz sirijskih zatvora pusti religiozne ekstremiste, on je rasplamsao rat koji se, barem kratkoročno, počeo itekako razvijati u njegovu korist.

Na sirijskom tlu on je dozvolio nastanak monstruma protiv kojeg se ujedinio cijeli niz država: monstrum je teroristička milicija IS (tzv. Islamska država). Rusija, Iran, Irak i Hizbolah na jednoj strani, Amerikanci, Saudijska Arabija i Katar te EU na drugoj strani. Svi oni su se ujedinili tijekom rata u borbi protiv IS-a i doprinijeli na taj način i održavanju Asadovog režima na vlasti.

Asadova (djelomično) uspješna igra

Sad je i Turska, još jedan bivši Asadov protivnik, promijenila stranu. Jedan turski vojni konvoj je prešao granicu susjedne Sirije. Službeno se radi o borbi protiv IS-a koji je odgovoran za nekoliko krvavih napada u Turskoj. Neslužbeno, a možda je to i primarni cilj, radi se o borbi protiv Kurda čije je položaje u Siriji Turska do sada napadala iz borbenih zrakoplova.

Asadova je igra uspjela: u sukobu protiv monstruoznih „božjih ratnika“ IS-a, i to bez obzira na počinjene najteže ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, njemu je pošlo za rukom predstaviti se kao predvodnik borbe protiv barbarizma. Međunarodna zajednica u njemu vidi manje zlo od IS-ovih boraca koji odrubljuju glave svojim žrtvama.

Već sad se može reći da će Asadova računica, u najboljem slučaju samo djelomično dovesti do dobrog kraja. On će se možda još neko vrijeme uspjeti održati na vlasti. Ali je više nego neizvjesno što će na koncu (pre)ostati od države koja mu je povjerena, države koju je naslijedio od svog oca. Rusija i Iran Asada ne podržavaju samo iz pukog prijateljstva. Oni će, kad za to dođe vrijeme, obznaniti i cijenu svoje politike.

Kurdi pred novim izazovima

A što se tiče Turske: od državnog predsjednika koji se poziva na duh „koji je utemeljio Osmansko carstvo“ može se svašta očekivati. Dio Osmanskog carstva nekoć je bilo i područje današnje Sirije. Nejasno je kakve misaone igre u Ankari „potiče“ to povijesno podsjećanje. Sirija u svakom slučaju nakon ulaska turskih snaga ima još jedno novo otvoreno bojište.

Najnesretniji zbog turskog upada su vjerojatno Kurdi, i oni u Siriji, ali i u Turskoj. Čini se da su njihovi planovi o daljnjoj autonomiji tako pretrpjeli težak udarac.

Još jedan udarac su dobili sredinom tjedna, kada je američki vicepredsjednik Joe Biden tijekom posjete Ankari od sirijskih Kurda zatražio da se povuku na područje istočno od Eufrata. „Izričito podržavamo ono što čini turska vojska“, kazao je Biden nakon sastanka s turskim predsjednikom Erdoganom. SAD je, osim toga, zaprijetio Kurdima „kraćenjem“ vojne pomoći.

Hladna realna politika

To je jasan signal gdje su prioriteti Washingtona – naime u Ankari. Tursko-rusko približavanje, diskretni tursko-iranski razgovori u Ankari, novi ton u izjavama Bašara al-Asada: sve to zapadni partneri Turske nisu sigurno registrirali bez brige. Ankara, strahuje se, mogla bi se „prebaciti“ u rusko-šijitski tabor. To se na Zapadu želi spriječiti. I ništa drugo Joe Biden nije ni precizirao svojim izjavama.

Ceh bi za to mogli platiti dosadašnji partneri SAD-a u borbi protiv IS-a, Kurdi. Oni se vjerojatno opet osjećaju, ako ne prevarenima, onda barem ne poštivanima – i to skoro 100 godina nakon što su zapadne države u pregovorima oko poslijeratnog uređenja „izbrisale“ već najavljeno formiranje kurdske države. Ta regija, dakle, ostaje nemirna.