Cijena bolesti u Srbiji

Među građanima koji nemaju ovjerene knjižice najviše je zaposlenih na crno, ali je mnogo i onih koji su prijavljeni ali im poslodavac ne uplaćuje doprinose redovno. Među njima su i nezaposleni koji pravo na zdravstveno osiguranje nisu mogli da ostvare preko Nacionalne službe za zapošljavanje, ali u taj krug stupaju i studenti kada navrše 26 godina života, a niti su završili fakultet, niti pronašli zaposlenje.

Bez knjižice, oni u zdravstvenim ustanovama mogu da računaju samo na hitnu medicinsku pomoć, a za druge usluge propisan je cjenovnik. Kratka posjeta izabranom ljekaru košta 192 dinara, prvi pregled 350, a kontrola 250 dinara, ali čak i obična prehlada može izaći na nekoliko hiljada dinara, jer bez ovjerene knjižice nema lijekova na recept pa se u apotekama plaća puna cijena. Za one koji se odluče za privatne ordinacije, cijene su višestruke.

Dugovi se gomilaju

Čak 417.590 građana koji se vode kao obveznici zdravstvenog osiguranja imalo je dug prema državi, zaključno sa 30. junom. Koji poslodavci duguju i koliko? To u Poreskoj upravi ne mogu da navedu, jer im, kažu, ne dozvoljava zakon. U medijima se prethodnih godina govorilo o milijardama dinara duga, od čega je veliki dio nenaplativ.

Zakon Poreskoj upravi daje mogućnost da one poslodavce koji porez nisu platili, prinudnom naplatom primoraju da to učine. Do prinudne naplate, međutim, dug je put. Poreska poslodavcu prvo šalje opomenu da dug isplati u roku od pet dana. U tih pet dana, obveznik može sa Poreskom upravom da uđe u spor u vezi s vrstom i iznosom poreza ili da zahtjeva odlaganje plaćanja poreskog duga.

Međutim, kod onih koji su u stečaju, postupku likvidacije, privatizacije, firmi koje su obrisane iz registra ili čak fantomskih firmi naplatu uopšte nije moguće izvršiti, navodi se u odgovoru Poreske uprave na upit DW. Takvi dužnici doprinose za zdravstveno osiguranje duguju za 85.065 ljudi.

Prinudno zdravi

„Možda smo i bolesni, a ne znamo, jer ne idemo na preglede. Ko da plati 2.000 dinara pregled? Bolje da ne znaš da si bolestan, nego da trošiš pare koje nemaš", kaže jedan od radnika Fabrike šinskih vozila Goša. Njihove zdravstvene knjižice su zbog dugovanja poslodavca bile neovjerene više od godinu dana. „Ako se baš dijete razboli, onda se zajme pare, pa se ide kod ljekara, a bilo je situacija i da radnici skupljaju jedni za druge", priča Zoran iz Smederevske Palanke, takođe jedan od Gošin radnika. „Mislio sam da je ovo ozbiljna pravna država, da ćemo naći rješenje, ali je to potrajalo, pa smo se i mi našli u čudu da je to moguće."

To čudo i dalje traje. Tek nakon što je jedan od njihovih kolega izvršio samoubistvo zbog nemaštine, a oni stupili u štrajk, država je zažmurila i ovjerila knjižice na šest mjeseci uprkos dugovanjima. Kad je kratkoročna pomoć prošla, vratili su se na staro, ali uz obećanje da će nakon okončanja štrajka država pregovarati sa vlasnikom o reprogramu duga za doprinose i povezivanju radnog staža. Sastanak je zakazan za narednu nedjelju. U međuvremenu, radnicima ostaje jedino da ponovo skupljaju pomoć jedni za druge.

„Ali slučaj Goše nije usamljen primjer i posljedica je nečega što su državni organi dozvoljavali prethodnih godina", objašnjava za DW Zoran Ristić iz sindikata „Nezavisnost". Kaže da je u preduzećima u restruktuiranju povezivan radni staž iako su dugovali za doprinose. To je „signal i privatnom sektoru da je takvo ponašanje dozvoljeno i da neće biti sankcionisano".

Siva zona rada – siva zona liječenja

Još manje vidljivi su zaposleni u sivoj zoni. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u Srbiji je koncem avgusta ove godine bilo 637.900 „neformalno zaposlenih" što je eufemizam za rad na crno. I najobičnija prehlada, za njih je pravi luksuz.

Kako osim zarade ne ostvaruju druga prava iz Zakona o radu, za njih bolovanje znači neplaćeno odsustvo, pa se prije odlučuju da rade bolesni, nego da ostanu bez zarade. „Neki poslodavci brzo zamjene ta lica drugim licima, tako da zaposleni često strahuju da će zbog bolesti ostati bez posla. To su poslodavci koji ne priznaju bilo kakva dokumenta iz zdravstvenih centara, potpuno im je svejedno, samo je važno da imaju angažovane ljude na spisku", priča Zoran Ristić.

„Kada sam jednom imala neku povredu prsta, uzela sam sestrinu knjižicu i uspjela da obavim pregled u državnoj ustanovi. U knjižici nema fotografije, pa niko nije ni primijetio", priča za DW jedna Novosađanka koja radi kao konobarica u lokalnom kafiću.

Druga, koja radi u trgovini, kaže da i dalje pokušava da ovjerava knjižicu preko biroa. Paradoksalno, zbog posla na crno, ne stiže da se redovno javlja u Nacionalnu službu za zapošljavanje. „Jedno vrijeme sam imala knjižicu preko njih, ali su me skinuli kad nisam došla u predviđenom terminu. Šta sam mogla? Moram nešto da zaradim, pa valjda se ništa neće dogoditi", objašnjava ona svoju dilemu.

Obje su saglasne da bi između veće plate i doprinosa uvijek izabrale veću platu jer kod doktora rijetko idu, a novac im je neophodan svakog dana. „Ja to kažem iskreno iako znam da griješim, ali pitanje je za ovu državu kako uopšte može da me stavi pred takav izbor", priča trgovkinja.

„Besplatni" pregledi

Na pitanje ko onda ne radi svoj dio posla, sindikalci odgovaraju: inspekcije, a prije svega inspekcija rada, koja bi prvo trebalo da riješi sivu zonu zaposlenja. „Imamo najave da će se zakonska regulativa mijenjati i da će poslodavci biti obavezni da prijave radnika istog dana kad stupi na rad, jer se dešava da poslodavac kaže 'evo počeo je danas i biće prijavljen narednog dana'. Tako izbjegavaju plaćanje kazni, a nakon inspekcijskog nadzora samo zamjene tog radnika", priča Ristić.

S druge strane, prst upire u državu što je pojedine poslodavce stavila na listu zaštićenih, pa njih inspektori rada vrlo često izuzimaju iz inspekcijskog nadzora, a institucije ih ne gone. „Ja ne mogu da zamislim da neki mali poslodavac koji nema politički uticaj može da razmišlja o tome da prije isplate zarade ne uplati doprinose i da prođe bez intervencije nadležnih inspekcijskih službi", kaže Ristić. Napominje da su oni i o slučaju Goše više puta upozoravali inspekciju, ali je reakcija izostala. „To samo govori u prilog tome da je svemu tome kumovala država i njene institucije i organi."

Umjesto rješenja za one koji zakon ne poštuju, država je rješenje ponudila onima koji zbog tog nepoštovanja trpe posljedice. Građani koji nemaju ovjerene zdravstvene knjižice tako su dobili mogućnost da u državnim zdravstvenim ustanovama jednom mjesečno obave besplatne zdravstvene preglede koji obuhvataju mjerenje nivoa šećera u krvi, pritiska i EKG. Ti se pregledi finansiraju ponovo iz budžeta, odnosno solidarno kroz novac onih građana i poslodavaca koji su porez već platili. Oni koji nisu – čini se i neće.