Buđenje Kine – izazov za Indopacifik

„Kad se Kina probudi, svijet će da se zatrese." Prvi dio tog citata, koji se obično pripisuje Napoleonu Bonaparti, zapravo opisuje današnjicu. Kina se probudila i jasno najavila svoje planove: 2049, na stotu godišnjicu osnivanja Komunističke partije, a kako je na 20. partijskom kongresu u oktobru prošle godine izjavio lider stranke i predsjednik Si Đinping, Kina će „biti svjetski lider kada se radi o nacionalnoj snazi i međunarodnom uticaju". I ne samo ekonomskom, već i geopolitičkom i bezbjednosnom.

Ovo je po prvi put „zaista izazov" za dosadašnju bezbjednosnu strukturu u Aziji, koja je postojala od kraja Korejskog rata 1953. godine, ocijenio je politikolog Feliks Hajduk iz berlinske Fondacije nauka i politika u nedavno objavljenoj studiji „Bezbednost u Indopacifiku".

Sistem čvorišta i spojeva

U srcu azijske bezbjednosne strukture bio je tzv. „sistem čvorišta i spojeva" star gotovo 70 godina. Formirale su ga SAD, koje su kao „čvorište" sklopile bilateralne saveze iliti „spojeve" sa ukupno pet partnera: Japan, Južna Koreja, Filipini, Tajland i Australija.

Pored toga, SAD su posljednjih godina u tom regionu dogovorile i mnoga partnerstva u oblasti bezbjednosne politike. To uključuje i odnos sa Tajvanom, koji je regulisan posebnim zakonom iz 1979. godine. Zakon o odnosima sa Tajvanom predviđa da se svaka prinudna promjena statusa kvo od strane Pekinga smatra prijetnjom za SAD i on dozvoljava da Vašington isporučuje Tajvanu oružje za odbranu.

Si Đinping je još 2014. godine izjavio da je postojeća bezbjednosna arhitektura kojom dominiraju SAD, „relikt Hladnog rata". Sistem predvođen SAD trebalo bi, rekao je, da bude zamijenjen regionalnim sistemom pod vođstvom Azijata.

Sama Kina pritom ne ulazi ni u kakve vojne saveze, osim „istorijskog izuzetka" sa Sjevernom Korejom. Međutim, poslednjih godina, Narodna Republika ušla je u partnerstvo sa Rusijom, Kambodžom, Laosom, Iranom i Pakistanom. Endrju Smol iz Njemačkog Maršalovog fonda, u svojoj najnovijoj knjizi „Kinesko-pakistanska osovina", partnerstvo sa Pakistanom čak je opisao kao „kvazi-savez".

Drugi bezbjednosni forumi

Pored te dvije bezbjednosne mreže, koncentrisane oko SAD i Kine, tradicionalno postoje i druga partnerstva u Aziji: na primjer, forumi koje je uspostavila Asocijacija država jugoistočne Azije (ASEAN), kao što su Regionalni forum ASEAN (ARF) ili Samit Istočne Azije(EAS). Oni su prvenstveno namijenjeni izgradnji povjerenja, ali ih pojedini kritičari opisuju kao neefikasne. U njima, inače, nisu zastupljene samo zemlje ASEAN-a, već i SAD, Kina, Indija i Japan.

Sve u svemu, može se konstatovati da „sistem čvorišta i spojeva", kako kaže Feliks Hajduk, nije razvio „sistem kolektivne odbrane ili bezbjednosti", kao što je to slučaj sa NATO na Atlantiku ili kao što je bilo sa Varšavskim paktom. Umjesto toga, postoje bilateralni savezi i partnerstva koja obično nisu međusobno umrežena.

Ni sistem čvorišta i spojeva, a ni razni bezbjednosni forumi ASEAN-a nisu stvorili trajnu, stabilnu osnovu za bezbjednost u Aziji. To koliko je bezbjednosna situacija u Aziji krhka, pokazuju aktuelne krizne tačke, prije svega oko Narodne Republike Kine.

Žarišta i naoružavanje

Pored svega toga, trebalo bi naglasiti i da izdaci za oružje u tom regionu iz godine u godinu rastu. Kina se, na primjer, prije svega fokusira na modernizaciju svojih oružanih snaga. Još 2012. godine, tadašnji šef države i partijski lider Hu Đintao izjavio je da Kina mora da postane „glavna pomorska sila" u vojnom smislu.

Mnoge države u Indopacifiku sve više ulažu u podmornice, kao i u relativno skupe i složene sisteme naoružanja koji imaju posebno veliki potencijal odvraćanja. Vijetnam, Singapur, Indonezija i na kraju, ali ne i najmanje važna, Australija, sklopili su poslednjih godina ugovore o podmornicama.

Sve u svemu, Azija je suočena s izazovom reorganizacije bezbjednosnog sistema. Dosadašnja bezbjednosna arhitektura više nije dovoljna, što pokazuju i sve češći nasilniji incidenti i sve veće naoružavanje. U nedoumici, svako se oslanja prvenstveno na sebe.

Takozvani „Kvadrilateralni bezbjednosni dijalog" (Quadrilateral Security Dialogue, QSD) između SAD, Australije, Japana i Indije, poslednjih godina se produbio. Sastanak ministara spoljnih poslova tih zemalja najavljen je za početak ove godine. U okviru toga, Japan je recimo u svojoj strategiji odbrane najavio da će izgraditi „sposobnost za protivudarne napade". Tokio je zato sredinom decembra najavio da će udvostručiti izdatke za odbranu.

S druge strane, a prema nacionalističkom glasniku Komunističke partije „Global tajms", Kina „Kvadrilateralni bezbjednosni dijalog" vidi kao kao „neformalnu antikinesku bezbjednosnu grupu".

„Azijatizacija" bezbjednosti

Pored Indopacifičkih mreža i foruma, kao i „Kvadrilateralnog bezbjednosnog dijaloga", pojavljuju se i druge, prvenstveno bilateralne, ali i multilateralne saradnje i partnerstva. To su indonežansko-indijski vojni manevri „Samudra Sakti", ili takozvana „Sveobuhvatna strateška partnerstva" Vijetnama sa Kinom, Rusijom i Indijom, koja se nedavno proširila i na Južnu Koreju.

Sistem čvorišta i spojeva nastaviće da postoji, ocijenio je Hajduk nedavno na konferenciji o Južnom kineskom moru koja je održana na Univerzitetu u Hamburgu. Međutim, suočen sa kineskim pritiskom taj sistem dolazi do svojih granica. Kao alternativa, pojavljuje se neka vrsta paukove mreže: sve više unakrsnih i pobočnih veza, posebno među azijskim zemljama.

Iz tog razloga, Hajduk ocjenjuje da se događa „azijatizacija", dakle relativno smanjenje značaja SAD i odgovarajuće povećanje značaja azijskih aktera. U izvesnoj mjeri, Sijev zahtjev za azijskim rješenjem čak je i ispunjen, ali ne u smislu nekakvog bezbjednosnog poretka kojim dominira Kina, već u smislu stalno rastuće mreže uglavnom bilateralne bezbjednosne saradnje među azijatskim akterima.

Sukob interesa

Hajdukova detaljna analiza pokazuje i slijedeće: različiti akteri imaju veoma različite interese i ideje za reorganizaciju bezbjednosti na prostoru Indopacifika. Indonezija, na primjer, sprovodi kooperativan i inkluzivan pristup. Ona Kinu eksplicitno vidi kao partnersku zemlju i članicu. „Džakarta, dakle, kao alternativu produbljivanju kinesko-američke bipolarnosti u Indopacifiku, pokušava da ponudi inkluzivnu bezbjednosnu politiku usmerenu na ASEAN", kaže Feliks Hajduk iz njemačke Fondacije nauka i politika.

Nasuprot tome, SAD, Indija i Australija „razmišljaju o regionalnoj bezbjednosnoj arhitekturi kao o konstrukciji u kojoj se bezbjednost uspostavlja protiv Kine, a ne sa Kinom". Cilj je obuzdati geopolitičke pretenzije Pekinga, a teret toga prebaciti na nekoliko pleća. Jer, SAD su prepoznale da su im potrebni dodatni partneri kako bi se suprotstavile Kini u Aziji.

Rastuća nesigurnost umjesto sigurnosti

Različiti interesi i strategije jasno pokazuju da važni akteri sve više sa antagonizmom gledaju na bezbjednost u Aziji. Za uticajne igrače poput SAD, Australije ili Indije, bezbjednost znači obuzdavanje Kine ili obezbjeđivanje sopstvene nadmoći. Rezultat je sljedeći: rastuće tenzije i preteće preopterećenje sistema „čvorišta i spona". Još uvijek je nejasno da li će nova bezbjednosna „paukova mreža" u nastajanju biti dovoljna da stabilizuje region.

Pandemija korone na neki način je pokazala kakve posljedice može da izazove izbijanje sukoba u regionu: poremećaj lanaca snabdijevanja i dramatičan pad rasta globalne ekonomije. S druge strane, rat u Ukrajini pruža predstavu o razornim posljedicama koje bi rat oko Tajvana imao po Aziju i svet. Svijet bi se zatresao.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu