Božić – najveseliji kad si na svome

Premda je vjernika katolika sve manje u Konjicu, župna crkva Sv. Ivana Krstitelja nedjeljom je ispunjena do posljednjeg mjesta, a za božićnu misu polnoćku, kako tvrdi lokalni župnik i gvardijan istoimenog franjevačkog samostana fra Stipan Klarić, u crkvi se uvijek traži i mjesto više.

"Za Božić naše hrvatsko, katoličko stanovništvo u Konjicu se udvostruči ili utrostruči. Naime, puno ljudi dođe za blagdane, iz mjesta gdje su odselili, južnije od Konjica – Mostar, Čapljina, Dalmacija, Zagreb, ali i iz europskih zemalja. Ima čak i nekih koji će za ovaj Božić doći i iz daleke Australije", kaže fra Klarić za Deutsche Welle. Obnovljena zgrada samostana je lijepa, prostrana i topla, ali ugošćuje tek dvojicu fratara.

Samostan za dva fratra

"Dok je do rata u samostanu boravilo četiri, pet, ponekad i šest fratara, trenutno smo dvojica u ovom poslijeratnom periodu, iako se trudimo da dignemo bratstvo na veći broj, zbog želje da budemo prisutni, zbog želje za ostankom, opstankom i nekom perspektivom i budućnosti ovoga konjičkoga kraja", pojašnjava fra Stipan. U svojim ranim tridesetim, fra Stipan se trudi da posveti dovoljno pažnje svim vjernicima prostorno velike konjičke župe, njih oko hiljadu, većinom raštrkanih po selima u okolini toga hercegovačkog grada.

"Zapravo, mi opslužujemo župe Konjic i Glavatičevo. U većini slučajeva se radi o starijim vjernicima, pa ih na vrijeme, čim nastupi period došašća (adventa) počnemo obilaziti, ispovijedati ih i udjeljivati im sakrament pričesti, malo s njima porazgovarati. Osim sakramenta ispovijedi važno je i milosrđe, pa smo već obišli župljane koji su slabijeg imovinskog stanja, odnijeli im nešto pomoći, pokazali tu solidarnost i tu humanu stranu ovoga blagdana", kaže fra Stipan. Dodaje da u ono malo slobodnog vremena pomaže u ukrašavanju crkve, crkvenog i samostanskog dvorišta i samostana, kako bi što ljepše i svečanije izgledali za Božić.

Podsjeća da bez obzira na teška vremena i drastično smanjen broj vjernika u svojoj župi, zajedno sa vjernicima pokušava Božić učiniti veselim blagdanom, kakav i treba biti. Na području župe Konjic do posljednjeg rata živjelo je nešto više od 7.500 Hrvata, katolika. Danas ih je jedva 1.000. Podsjeća i na činjenicu da je 1991. godine u Konjicu kršteno 122 djece, a ove godine tek četvero. U gradu je 2005. godine, nakon samo nekoliko godina rada, ugašen i Katolički školski centar, budući da nije bilo dovoljno učenika.

Volja za ostankom jača od bolnih sjećanja

Fra Stipan podsjeća i na tužne činjenice, da je više od 300 konjičkih katolika prošlo mučenja i torture u logorima, nakon što su 1993. godine snage Armije RBiH ušle u Konjic, a povukle se jedinice Hrvatskoga vijeća obrane. Fratri su te godine protjerani, "u nadi da će za njima krenuti i vjernici". Fra Svetozar Kraljević se ipak i u ta opasna vremena uspijevao probijati natrag do Konjica, kako bi za malobrojne vjernike držao mise.

U susjednoj župi Kostajnica, upravo za Božić prije 13 godina Muamer Topalović, opsjednut vjerskim fanatizmom, pobio je obitelj Anđelić. Prisjećanje na ta dešavanja, kao ni aktuelna situacija u svijetu, tvrdi fra Stipan, vjernike ipak ne sprječavaju da se raduju Božiću i da ga slave.

"Poruka Božića je poruka radosti i mira, poruka s neba koja dolazi nama i trebamo ju prenositi dalje. Dužni smo biti nenametljivi, ali radosni glasnici tog mira koji donosi Božić", naglašava fra Stipan. Napominje i kako Božić ne treba biti tek puka proslava bazirana na čistom komercijalizmu i natjecanju, već radost i veselje zbog rođenja spasitelja.

Božić - vrijeme za veselje

"Vrijeme je za veselje i uvijek se moramo veseliti, jer, na žalost, danas je premalo radosti, previše je tužnih ljudi. No, radost ne smije biti blještavilo reklama", kaže fra Stipan i dodaje: "Znamo da živimo u jednom društvu koje možemo označiti kao društvo konzumerizma i pohotni smo za onim što vidimo i želimo kupiti što nam oči vide, a kada to nabavimo onda bismo opet vrlo brzo poželjeli nešto novo i to je, zapravo, ona isprazna radost. Potrebno je, prije svega, tražiti duševnu radost, tražiti mir u čovjekovom srcu, tražiti mir i radost među nama". "Nije bitno koliko ima za stolom, važno je da smo se okupili, da se radujemo međusobnim susretima, važno je da se radujemo susretu s Bogom", zaključuje.

S katolicima se trebaju radovati i njihovi susjedi. U tom smislu, tvrdi fra Stipan, suradnja s predstavnicima drugih vjerskih zajednica je zadovoljavajuća, a i svi se trude da bude još i bolje. Posebno je ponosan na dobar odnos sa predstavnicima "sestrinske" Srpske pravoslavne crkve. "Mi smo kršćani dva različita kalendara i dva različita obreda. S lokalnim parohom imam ne samo prijateljski odnos, već doista bratski odnos, kakav bi i trebala imati dva svećenika. To se vidi i na blagdanima, koji se kod nas slave po gregorijanskom kalendaru, a u SPC po julijanskom, međusobnom nazočnošću na liturgijama, ali i inače, u bilo kojem pogledu dobro surađujemo". Dodaje da jako dobru suradnju ostvaruje i sa predstavnicima Islamske zajednice u Konjicu.

Umiranje župa

Bez obzira na poteškoće i sve manji broj vjernika, fra Stipan se nada da će samostan, koji vuče korijene još iz 1524. godine, ponovno procvjetati, imati više fratara, ali i puno više vjernika.

"Matematički, ova župa umire kao i većina župa u BiH. Nadu mi ipak daje da sve više i više ljudi, koji više ne žive ovdje, sve češće dolaze, obnavljaju svoje kuće, rade svoju zemlju, nisu prodali svoju imovinu. Prognoze ne izgledaju dobro, ali ostavimo prostora Bogu da on učini svoje. Nemojmo mu oduzimati ono što on može učiniti, da napravi plodnu župu, da je oživi", zaključuje fra Stipan.

Slične nade gaji i fra Ilija Kovačević, gvardijan franjevačkog samostana Sv. Marka na Plehanu, kod Dervente. U njegovoj župi, od prijeratnih 9.000 vjernika danas živi tek nekih 80, uglavnom starijih ljudi.

"Daleko je više onih koji dolaze za blagdane, od Uskrsa do Svih svetih. Ima nešto više od 350 obnovljenih kuća, ali tu ljudi dolaze uglavnom preko vikenda ili preko ljeta. Neki obrađuju bašte, neki su penzioneri. Uglavnom je to starija populacija", kaže fra Ilija. Dodaje da baš ti stariji ljudi upravo sada "peku pečenice iščekujući obitelj – djecu i unuke – da ih posjete za Božić".

Vjera u bolje sutra

Radost Božića, kaže on, oživljava vjeru u bolje sutra. Nadu podgrijava i božićna atmosfera kojoj se unaprijed veseli: "Za Božić držimo misu Polnoćku i crkva bude prepuna, skoro kao prije rata. Dođu i ljudi iz Hrvatske. Veselje potraje do ranih jutarnjih sati. No, na sam dan Božića bude jedva desetak ljudi na misi".

Baš kao i konjički samostan, i samostan i crkva Sv. Marka na Plehanu u ratu su u potpunosti uništeni. Crkva je većim dijelom obnovljena, a fratri su svoj smještaj našli u preuređenim gospodarskim kućama, u kojima su prije bile štale, a koje nisu uništene ratnim dejstvima, zahvaljujući čvrstoj kamenoj konstrukciji. Plehanska zajednica franjevaca danas broji četiri fratra. "To malo ljudi što je ostalo i dalje dolazi na mise, a kada se na misama pojavi nekoliko ljudi više, to je za nas radost, kao puna katedrala", šali se fra Ilija.

Dodaje da već nekoliko godina u crkvi na Plehanu nije bilo krštenja niti vjenčanja, samo sprovodi. Ipak, baš kao i njihova braća u Konjicu, franjevci na Plehanu ne posustaju. Žive, rade i pomažu stanovništvu, svojoj zajednici. Nadaju se boljem, a nadu im održava činjenica da ljudi polako obnavljaju kuće, da ne prodaju zemlju. Pripremajući pakete hrane za nešto starije i siromašnije vjernike i iščekujući radost Božića, fra Ilija Kovačević zaključuje: "Eto, zato se nadamo boljem. Radost je kad si tu, na svome!"