„Bosna“, ipak, u Banja Luci

Od Čelinca do Banja Luke putujem samo dvadesetak minuta, ali ipak dovoljno da me kondukter u brzom vozu obavijesti da nisam sama u svom poduhvatu. „Bogami, dobili ste ozbiljnu konkurenciju. Juče je u ovom istom vozu bila jedna novinarska ekipa, bilo ih je mnogo, razgovarali su sa putnicima i snimali. Isto su tražili dozvolu od Železnice...“ kaže mi kondukter. „Znate li iz koje su medijske kuće?“ pitam. „Nemam pojma, ali imali su pravu televizijsku kameru, onu veliku.“ Pa, dobro, mislim. Nije loše ukrasti dobru ideju. To svi rade. Ne izmišljaju toplu vodu. Ali, kome je to još Bosna i Hercegovina tako interesantna kao nama?

"Veseli brijeg" zaslužuje svoje ime

Stižem kasno popodne u Banja Luku. Lijepo je predvečerje i miris rascvjetalih akacija širi se obalama Vrbasa. Krajem prošle godine gradonačelnik Banja Luke Dragoljub Davidović je u Strazburu primio nagradu za promociju prava nacionalnih manjina. Mislim da je presudio odnos prema romskoj manjini i ono što je grad za njih učinio. Idem na Veseli brijeg kako se zove romsko naselje i nema boljeg naziva koji bi odgovarao ovom kvartu. Brijeg je stvarno brijeg, a da je veseo, vidim odmah po malim Romima koji igraju košarku na igralištu ispred njihovog kulturnog centra, a djevojčice, sjedeći na zidiću, listaju neke šarene slikovnice. Ljudi me toplo primaju, žele sve da mi pokažu.

Imaju kulturni centar površine 400 kvadratnih metara kakav sigurno nemaju Romi bilo gdje na teritoriji bivše Jugoslavije. U toku je izložba fotografija „Stradanje Roma od 1941. do 1945. godine“, ima nekoliko sportskih sekcija, stalnu obuku za rad na kompjuterima, a sva romska djeca obuhvaćena su školovanjem. Šaćir Osmanović, predsjednik udruženja Roma „Veseli brijeg“, kaže da je veoma zadovoljan kako se grad na čelu sa gradonačelnikom ponio prema njima. „Gospodin Davidović dobro radi. U toku je izgradnja sedam stambenih jedinica za one Rome koji još nisu zbrinuti. Asfaltiraće nam put i napraviti kanalizaciju. Radovi su već počeli. Lijep je taj osjećaj da neko brine o nama,“ kaže Šaćir.

Šaha Ahmetović, podpredsjednica udruženja kaže da je 200 članova svojim radom, uz pomoć donatora i grada Banja Luke, obnovilo svoj život na Veselom brijegu i postiglo ono što malo koja romska zajednica na Balkanu ima: „Sve i jedno dijete je upisano u školu, imamo srednjoškolce i studente. Ovdje, u našem kulturnom centru, organizujemo kurseve za rad na kompjuterima, imamo internet priključke, a radi se i na obrazovanju odraslih. Obrazovanje nam je na prvom mjestu, jer ako nemamo obrazovane ljude, ne možemo ništa više postići.“

"Nisam otišao tokom rata, nego su me otjerali gadovi"

I dok tako Šaha i ja pričamo, pojavljuje se, iz jedne od sportskih sala centra, niko drugi nego bokserska legenda – Marijan Beneš. „Tu sam, radim ono što najbolje znam, učim mlade Rome boksu. Nisu me primili za trenera u BK „Slavija“, moj nekadašnji klub, jer tamo postoje Srbi i veliki Srbi, Hrvati i veliki Hrvati, a ja nisam ni jedno ni drugo,“ kaže tužno bivši bokser i dodaje da se, ipak, vratio poslije rata, iako mnogi nisu vjerovali u njegov povratak.

„Nisam ja otišao u ratu 1994. godine, nego su me otjerali gadovi i srpski i hrvatski. Mrzim nacionaliste, čiji god da su. Moja majka je bila Srpkinja, a otac Hrvat. Eto, recite mi šta sam ja? Imam više prijatelja među Srbima i Bošnjacima, nego među Hrvatima. A narod je izdao Tita i njegov zavjet da se čuva bratstvo i jedinstvo, ma kako se to danas zvalo,“ kaže Marijan Beneš. Teško govori, jedva ga razumijem i to mi daje ideju za naredno pitanje, tako bolno pitanje: „Da li je boks još uvijek plemenita vještina?“

Razmišlja nekoliko trenutaka, a onda kaže: „Boks nikada nije bio plemenita vještina. Ljudi mnogo griješe kada govore o boksu kao plemenitoj vještini. Mnogi kao ja nose posljedice od boksa. Izgubio sam jedno oko, vidite da teško govorim.“ Pa, šta je onda boks, ako nije plemenita vještina? „Boks je samo biznis u kojem mnogi uzmu pare, a bokserima najčešće padnu samo mrvice,“ kaže Beneš.

U toku "Godina njemačke kulture"

Sutradan, od ranog jutra osluškujem bilo grada. Banja Luka se budi sporo. Prvo su na ulicama radnici koji popravljaju „zebre“ i mladi, mnogo mladih. Glavna ulica „Kralja Petra“, sa mnogim administrativnim, kulturnim i vjerskim objektima i parkovima, djeluje raskošno, nekako velegradski. Na ulazu u Gospodsku ulicu razapet je transparent sa natpisom: „Godina njemačke kulture 2009“. U Narodnom pozorištu najavljuju koncert Olje Dakić, sopranistice iz Berlina, koja u svom programu ima djela Griga, Bramsa, Vagnera i Rahmanjinova, a nastupiće uz klavirsku pratnju Arsena Čarkića. Pa onda slijedi i koncert orkestra „Camerata Academica“ sa solistima.

Preko sekretarice Nevene Blagojević Podrić, pokušavam da dogovorim kratak intervju kod gradonačelnika Banja Luke Dragoljuba Davidovića. „Ima ekipu iz Zagreba. Novinari HRT 1, hrvatske državne televizije su kod njega. Goran Milić i njegovi saradnici prave putopis o BiH,“ kaže Nevena. Aha, to je ta konkurencija. Jaka, priznajem. Dobro, sačekaću. Za to vrijeme otići ću da vidim kako napreduje izgradnja Ferhadije, jedne od 16 džamija koje su srušene u posljednjem ratu. Ferhadija, Arnaudija i Gazanferija, bile su pravi biseri stare, islamske arhitekture.

Bošnjaci se žale da nemaju uticaja na gradske vlasti

„Iskreno govoreći, vrlo je težak život Bošnjaka u Banja Luci. Vratilo nas se između dvanaest i 15.000 hiljada, nije to mali broj,“ kaže Kasim Mujičić, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice i dodaje da su im prava u glavnom gradu Republike Srpske takva, da su apsolutno nezadovoljni. „Grad Banja Luka donosi odluke o svim važnim stvarima, a da se Bošnjaci ništa ne pitaju. Mi, praktično, u ovom gradu nemamo svog odbornika,“ kaže Kasim.

Napominje da su Bošnjaci zastupljeni u nevladinim organizacijama i građanskim udruženjima preko kojih ostvaruju neka prava u vezi sa povratkom, ali izuzev toga, sve ostalo 'je ravno nuli'. „Kad je riječ o zapošljavanju – katastrofa. Ja ne znam od čega ovi ljudi žive. Moja sestra se toliko radovala penziji i dobila je ovih dana. Znate koliko, 220 KM!“ Ferhadija se, ipak, obnavlja prema nekom utvrđenom planu. Od 16 srušenih džamija, obnovljeno je 11.

Obnova "Ferhadije" sporo napreduje

„U obnovu Ferhadije uključila se vlada Republike Srpske i Federacije (BiH), neki gradovi, opštine i dijaspora. Obnova ide dinamikom kojom može da ide, jer je vrlo komplikovana. Podrazumijeva ugradnju starog materijala i novog kamena.“ kaže Kasim Mujičić. Jedino što ukazuje na to da Bosna i Hercegovina, još uvijek stanuje ovdje, stari je hotel „Bosna“ kojem nije promijenjeno ime i robna kuća na umoru „Boska“.

"Počnemo pop-rokom, završimo na narodnjacima..."

Iz bašte hotela „Bosna“ imam pogled na opštinu odakle očekujem poziv i na glavnu ulicu. Dvoje mladih ljudi pozivaju me za svoj sto. Mladen Zeljković i Maja Dragosavac članovi su pop grupe „Slatka tajna“ iz Banja Luke. „Što se tiče života u gradu, najveći je problem nezaposlenost, kao i svugdje. A što se tiče zabave, mi nismo adekvatne osobe da vam to kažemo, jer vikendom obično zabavljamo druge. Sviramo neki pop i rok, ali na kraju, kako se bliži fajront, završi se sa narodnom muzikom,“ kaže Mladen. Maja dodaje da su najbolji klubovi za zabavu „011“ i „Kruna“, a tu izlaze i najljepše djevojke. „Ima mnogo visokoobrazovanih mladih ljudi koji ne rade, ali uprkos tome, ne odlaze u inostranstvo kao prije,“ kaže Maja.

Ćiro u gostima kod gradonačelnika

Poziv iz opštine je stigao. Čekam kratko u holu luksuzne opštinske zgrade, a onda – pored mene prolazi selektor Ćiro Blažević. O Bože, je li to ukazanje ili mi je loše od kafe koju sam popila, pa mi se priviđa? Izlazi sekretarica Nevena i kaže mi da su kod gradonačelnika Goran Milić i Ćiro Blažević. Uvodi me da fotografišem goste. Nakon pola sata Ćiro izlazi. „Otkud vi, selektore?“ pitam. „Došao sam izravno da pozdravim gradonačelnika, najuspješnijeg gradonačelnika u našoj državi Bosni i Hercegovini i bila mi je osobita čast da sam se s njim izravno upoznao. A Goranu Miliću sam došao, maksuz da pravim društvo,“ kaže Ćiro. „Dobro, nastavite samo ovako izravno da nižete pobjede sa reprezentacijom ,“ kažem. „Joj, nemojte. Sada svi očekuju samo pobjede. Vi novinari radite velike pritiske na igrače. Ne može se uvijek pobjeđivati. Popustite malo,“ ljuti se Ćiro.

Ekološki orjentisan gradonačelnik

Gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću ovo je deveta godina koju provodi u vrućoj fotelji prvog čovjeka opštine. Uradio je mnogo dobrih stvari za ovaj grad i sve njegove ljude. Priča mi kako je 12 udruženja nacionalnih manjina u Banja Luci, na njegovu preporuku, formiralo Savez koji vrlo uspješno radi, govori o svemu što je grad uradio za Rome na Veselom brijegu, pominje ekološke projekte kojima su potpuno očistili grad.

„Prvo smo očistili Vrbas u centru grada. Čak smo snimali dno rijeke podvodnim kamerama. Pronašli smo avionske bombe iz II svjetskog rata, 50 školjki automobila i kamion sa prikolicom, koji je ko zna kada sletio u Vrbas“, kaže Davidović. „Takođe, nedavno smo u Briselu, kao jedini grad iz BiH, a zajedno sa Zagrebom i Rijekom sa ovih prostora i sa još 230 gradova iz cijele Evrope, potpisali Sporazum koji nas obavezuje da do 2020.godine smanjimo emisiju ugljen-dioksida u atmosferu za 20 posto.“ Sve je to lijepo, ali od čega ljudi žive u ovom gradu? „Banja Luka danas ima veći broj zaposlenih nego 1991.godine. Tada je bilo 60.500, a sada imamo 62.500 zaposlenih,“ kaže gradonačelnik. „Jeste, ali sada imate više stanovnika, pa je to onda relativno...“ kažem.

„Tako je. Ali, ako vam kažem da od 150.000 radno sposobnih imamo 15.000 nezaposlenih, shvatićete da se malo koja lokalna zajednica u BiH može mjeriti s nama. I nema nikakvog diskriminatorskog odnosa. Kad me pitaju koliki je broj povratnika u Banja Luku ja kažem da ne znam. Znam koliko je onih koji su došli, vratili imovinu, uzeli lične karte i sve ostalo, ali ne znam koliko je onih koji žive i tamo i ovamo.“, kaže gradonačelnik Davidović. Prije odlaska izražavam nadu da će Banja Luka uspješno organizovati Svjetsko prvenstvo u raftingu narednog mjeseca. „Dobili smo jedno takvo takmičenje iako smo bili u konkurenciji sa Australijom i Novim Zelandom, koji su imali mnogo više novca, ali Svjetska federacija za rafting je prepoznala naše mogućnosti i odlučila se za BiH. Zapravo je Bosna i Hercegovina dobila organizaciju, jer se takmičenja neće odvijati samo na Vrbasu, nego i na Tari.“, kaže na kraju gradonačelnik Banja Luke Dragoljub Davidović.

Hrvata sve manje

Imam još toliko vremena da banjalučkom biskupu Franji Komarici čestitam Uskrs i da ga pitam za zdravlje. Sestra Damjana kaže da je još uvijek umoran od prekookeanskog leta i moli me da susret ne traje dugo. Lako je to obećati, ali ko poznaje biskupa Komaricu zna da je to teško ostvariti. „Rekli ste, nedavno, da za 20 godina više neće biti katolika u Republici Srpskoj.“, kažem odmah na početku našeg razgovora. „Nema održivog povratka, stari će ljudi izumrijeti, a s njima i njihova domaćinstva, jer nema mladih. Nas je Evropa kaznila jer nam nije htjela dati ni pravnu ni političku pomoć. Bosne neće biti bez hrvatskog naroda. Imamo desetine i desetine Hrvata koji ne mogu da se vrate u svoje stanove i kuće.“ „Ali, gradonačelnik kaže da je imovina vraćena sto posto svima,“ kažem.

„Dobro zna gradonačelnik da se vode sudski sporovi i naši ljudi dobiju presudu, ali onda novi stanar neće da izađe iz te imovine, a policija ne radi svoj posao oko deložacija. Ne mogu ni lokalne ni državne političare osloboditi krivice da ne znaju da ovdje nestaje jedan autohtoni narod, hrvatski narod,“ kaže biskup Komarica.

Silazim do obale Vrbasa da sa tvrđave Kastel pokušam objektivom uloviti ljepotu te rijeke. Pitam Miodraga Barašina zašto se njegov restoran zove „Kazamat“. „Značenje te riječi, preuzeto iz vojničke terminologije, približno je 'podzemno odjeljenje u tvrđavi, sigurno od puščanih zrna,“ kaže Miodrag. „Jeste, ali ima i ono drugo: zatvor, tamnica i hapsana...“

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Azer Slanjankić