Mobitel važniji i od ljudi i od prirode

Danas već svaki drugi stanovnik naše planete ima mobitel, ali mnogi već sanjaju o novom modelu - s još boljim ekranom, još bržim procesorom, još tanjim kućištem... No cijena takvog novog mobitela se doslovce plaća - u tuđoj krvi.

Mobiteli su većinom napravljeni od uobičajenih materijala: plastike, stakla, keramike, bakra, nešto zlata. Ali u njima mora biti i galija za LED i za bljeskalicu kamere, tantal je u kondenzatorima, bez indija nema "dobrog" ekrana... Sve to treba izvaditi iz zemlje po cijenu uništavanja okoline i ljudi.

"Eksploatacija rijetkih sirovina je u pravilu problematična, i kada se radi o ljudskim pravima, i kada je riječ o ekologiji", kaže Melanie Müller iz berlinske Zaklade za znanost i politiku koja se posebno bavi sirovinama. "Proces njihovog dobivanja je često prilično otrovan."

- pročitajte još: Ogromno nalazište litijuma (litija) u Peruu 

Galij i indij u mnogim telefonima dolazi iz Kine ili Južne Koreje, tantal iz Demokratske Republike Kongo ili Ruande. Njih ukupno ima možda jedva 10 grama u čitavom mobitelu, ali ti grami su golema dobit međunarodnih rudarskih kompanija koje je malo briga za radioaktivnu šljaku, otrovanu podzemnu vodu i prisilno raseljavanje indogenog stanovništva.

Zagađenje priznaje čak i koncern

Problem je što mnoga čuda moderne tehnologije, od računala pa do električnih automobila, neće funkcionirati bez nekih od 30 ključnih rijetkih sirovina koje se vade negdje u svijetu. A čak i kad se ne moraju kopati čitava brda da bi se došlo do sićušne količine tih materijala nego kao litij u slanoj pustinji Čilea stoji gotovo na površini, u proizvodnji se nepovratno devastira golema površina okoline.

"Nitko živ, čak niti predstavnici rudarskih koncerna vam neće zanijekati kako eksploatacija litija uzrokuje enormno uništavanje okoline", kaže nam Müller. Jer on se ispire iz podzemnih naslaga od čega se stvaraju čitava umjetna slana jezera: "Taj proces koristi goleme količine pitke vode tako da na kraju dobivate ta ogromna poplavljena područja gdje se nalaze soli litija."

- pročitajte još: Strah od radioktivnog otpada iz Krškog 

Posljedice su jasne: voda je nepovratno zagađena i prodire i u tamošnje prirodne podzemne vode. A s takvom vodom ne mogu preživjeti ni tamošnje biljke, ni životinje. Postoje svjedočanstva kako je ta voda dospjela i do podzemnih bunara koje služi ljudima za piće - sve zbog naših baterija.

Jedna tona na 2000 tona otpada

Takva ekološka katastrofa nastaje već i kod materijala koji su razmjerno dostupni, kod onih rijetkih je još mnogo gore. U pravilu, za jednu tonu tih rijetkih sirovina je nužno stvoriti oko 2.000 tona otrovnog otpada. Hans Günter Hilpert, pročelnik odjela za Aziju Zaklade za znanost i politiku u Berlinu svjedoči kako je ta proizvodnja već opustošila golema područja Kine.

Jer najbrži - i najjeftiniji način jest da se kiselinom odstranjuje nepotrebno stijenje i povećava koncentracija željene sirovine. Ali ta kiselina se raspršuje ne u nekom pogonu, nego već u prirodi preko čitavih nalazišta. Što nakon toga ostaje od okoline, tu ne treba biti stručnjak: "Čitava ta područja su time potpuno beskorisna i nepodesna za bilo kakvu poljoprivredu. Jer tu je priroda doslovce izrabljena."

Kina nije jedina država koja nema niti neke stroge propise o zaštiti okoline u eksploataciji ruda, niti dugoročni plan upravljanja resursima. Na primjer i na Madagaskaru se ilegalna eksploatacija rudnih bogatstava povezuje s devastacijom prašume i time uništavanjem prirodnih staništa tamošnjih životinja.

- pročitajte još: Jeftini ugalj s Balkana i BiH truje čitavu Evropu 

Nije čudo da je tako Madagaskar, zajedno s Ruandom ili DR Kongom na samom dnu ljestvice Environmental Performance Index koja u 180 zemalja prati njihove napore za očuvanje okoline, kvalitetu zraka, upravljanje otpadom i emisiju plinova. Zaštitari okoline su osobito zabrinuti što te zemlje vade zapravo izuzetno otrovne supstance kao što su berilij, tantal ili kobalt.

Ljudi su manje važni

Ali ne trpi samo priroda: "To je prljava, toksična i djelom radioaktivna industrija", sažima Hilpert. "Na primjer Kina nikad nije osobito marila za ljudska prava kad je trebalo ispuniti planove proizvodnje."

Jedan od ekstremnih slučajeva je Baotou, kineski grad u Unutrašnjoj Mongoliji. Vađenje rijetkih materijala uzrokovalo je trovanje tla okolnih polja tako da je na tisuće ljudi moralo napustiti svoje domove.

Godine 2012. je list Guardian pisao o otrovnom jezeru nastalom kod vađenja rude kao "mutnoj gomili vode u kojoj ne samo da ne mogu živjeti ribe nego čak ni alge. Obala je prekrivena crnom korom tako debelom da se može hodati po njoj. U tu ogromnu, desetak četvornih kilometara veliku baruštinu okolne tvornice ispuštaju svoje otpadne tekućine prepune kemije koje su potrebne za procesiranje 17 najtraženijih minerala koje traži današnja industrija."

Lokalno stanovništvo se žali na sve moguće zdravstvene tegobe, od svrabeža pa do dijabetesa, osteoporoze i teškoća u disanju, piše britanski list. Ali tamošnja vlada, isto tako već tradicionalno, jedva obraća pažnju na tegobe stanovnika.

Pokolj u Marikani

Kina u tome nipošto nije jedina kojoj je rudno bogatstvo važnije od zdravlja građana, upozorava Melanie Müller. "Sektor eksploatacije platine u Južnoafričkoj Republici se često kritizira zbog nepoštivanja ljudskih prava u toj mjeri da je to čak rijetkost i u tom rudarskom sektoru." Dosadašnji vrhunac je bio 2012. kad su snage sigurnosti ubile 34 rudara koji su protestirali zbog loših uvjeta rada i niskih nadnica. Taj protest u britanskoj rudarskoj kompaniji Lonmin je postao poznat kao "Pokolj u Marikani" i izazvao je čitav niz spontanih protesta radnika i u drugim rudnicima te zemlje.

Jer osobito kod vađenja platine se u velikoj mjeri koriste agresivne kiseline - naravno, opasne i za radnike koje ne samo da mogu zadobiti opekline na koži,  nego stradaju i njihova pluća. Sve se to donekle može ograničiti promišljenim gospodarenjem otpada - ali to je skupo.

Ipak, 2016. je i vlada Južnoafričke Republike obavezala rudarske kompanije da plate ukupno 800 milijuna američkih dolara (679 milijuna €) za recikliranje i regulaciju kisele vode nastale u procesu vađenja. Ali mnoge kompanije su se glušile. Zato su prošle godine aktivisti za zaštitu okoline podigli sudsku tužbu i protiv vlade i protiv australske kompanije Mintails da plati za čišćenje okoline.

Indijanci protiv niobija

Drugi problem je i da je vađenje tih rijetkih materijala u pravilu povezano s golemom potrošnjom vode. U Južnoafričkoj Republici, gdje vode ionako nema dovoljno, se već stvara dilema: treba li vodu dati rudnicima - ili stanovništvu za piće? O tome se u toj državi raspravlja već godinama i tu će biti još sukoba, a ishod je neizvjestan.

Jer život ljudi je jedva toliko važan kao dobit iz rudnika - a to se osobito odnosi kad su ti ljudi indogeno stanovništvo. "Brazil je najveći proizvođač niobija na svijetu i zalihe u saveznoj državi Minas Gerais bi mogle potrajati još 200 godina (prema današnjoj potražnji)", kaže Juliana Siqueira-Gay, stručnjakinja za okolinu sa Sveučilišta Sao Paulo.

No problem je - ta savezna država je usred Brazila u tropskoj prašumi Amazone i velik dio tog nalazišta se nalazi u rezervatima za indigeno stanovništvo. Kompanije mogu od vlade zatražiti eksploataciju i njihove zemlje i broj zahtjeva se povećao za 36% u samo jednoj godini. To je "zasluga" sadašnjeg predsjednika Brazila, Jaira Bolsonara koji je uopće otvorio vrata kompanijama u indijanske rezervate. Ako svi ti zahtjevi budu udovoljeni, to će značiti nestanak 23% prašume Amazone i domovine čak 222 plemena indigenog stanovništva, zaključak je studije ove znanstvenice.

Može i drugačije

Sigueira-Gay ukazuje kako postoje metode i tehnologije kojima bi se moglo eksploatirati rudno bogatstvo uz zaštitu i prirode i ljudskih prava tamošnjeg stanovništva. Što je još veći apsurd, mnogi rudnici i u Brazilu i u Južnoafričkoj Republici se financiraju međunarodnim kapitalom kojim upravlja Svjetska banka. Jedino što je potrebno jest da se investicije uvjetuju pridržavanjem načela održivosti i zaštite okoliša.

No i prečesto se vidjelo kako se prvo počelo kopati, priroda bi se uništila i tek onda se počelo razmišljati kako da se saniraju posljedice. "Prvo, negativne posljedice se moraju izbjeći, onda ih se treba svesti na najmanju moguću mjeru i na kraju ih treba kompenzirati. Tim, a ne obrnutim redoslijedom", upozorava Juliana Siqueira-Gay.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu