Borba za Idlib: Turska će izgubiti

Deutsche Welle: Turska vojska se sedam dana borila protiv trupa sirijskog diktatora Bashara al-Assada u Idlibu. A onda je 5. marta turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan s Assadovim glavnim pomagačem, ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, dogovorio primirje. Koliko dugo će oružje ćutati?

Guido Steinberg: Za sada je nemoguće predvidjeti koliko će dugo trajati primirje. Međutim, jasno je da su Sirija i njeni ruski, libanski i iranski pomagači odlučili vratiti pod svoju kontrolu provinciju Idlib. Ono što se trenutno tamo dešava su borbe između Turske i sirijskih saveznika do kojih dolazi tokom povlačenja. Ubijeđen sam da će tokom ljeta ponovo biti borbenih dejstava  i da će se velika ofanziva, započeta u aprilu 2019., na kraju okončati pobjedom Bašara al-Asada.

Kakvu ulogu igra moguće širenje koronavirusa u regiji Idlib?

Sasvim je moguće da će zbog epidemije koronavirusa u Siriji, učesnici u bitkama u provinciji Idlib biti malo pažljiviji. Assadov režim mora razmisliti kako održati borbenu gotovost svojih trupa. Sama epidemija neće dovesti do završetka borbi. Za sada se ne čini da su trupe Assadovog režima značajno desetkovane. Međutim, izbjeglice u kampovima posebno će biti pogođene.

Predsjednik Erdogan zna da protiv Putinove volje i bez podrške Zapada može samo usporiti ali ne i trajno zaustaviti Assadovu ofanzivu. Treba li NATO podržati Erdogana kako bi se zaštitili civili u Idlibu? Zar i Evropa također nema humanitarnu obavezu da im pomogne?

Evropljani imaju humanitarnu odgovornost. Ali, na nju bi trebali odgovoriti samo mjerama pomoći. Ovaj građanski rat je završen. Da su NATO ili EU željeli intervenisati, mogli su to uraditi prije nekoliko godina. Sada to, posebno u vrijeme pandemije korone, više nije realno. Vidimo i da Turska posljednjih godina podržava islamiste u Siriji - trenutno je to organizacija Hayat-Tahrir-al-Sham (HTS) koja vlada u Idlibu. HTS je nasljednica Nusra Fronta, ogranka Al Kaide. Ne bi bilo u redu da je Zapad intervenirao stavivši se na stranu takve organizacije. Evropljani i Amerikanci bi trebali da prihvate da je ovaj građanski rat odlučen. Turska bi trebala učiniti isto i odreći se davanja podrške pobunjenicima. A od pobunjenika bi se trebalo zatražiti povlačenje iz Idliba. Jer, oni su, podjednako kao i Assad, odgovorni za patnje stanovništva.

Kako to mislite, kako su pobunjenici odgovorni za stradanje stanovništva kao i Assad koji od aprila 2019. godine bombarduje civile i bolnice u Idlibu?

Hayat-Tahrir-al-Sham je teroristička organizacija koja se ne bez razloga nalazi na crnoj listi terorističkih organizacija mnogih zemalja, uključujući i Njemačku. Od presudne važnosti za moju procjenu je činjenica da je građanski rat izgubljen. Pokušaj pobunjenika da zadrže Idlib i podrška koju im daje Turske uzrokuje produžavanje patnji naroda. Naravno, da je Assadov režim prvenstveno odgovoran za izbijanje građanskog rata. Režim je odgovoran i za većinu žrtava i za okrutne ratne zločine. Ipak, u jednom trenutku morate priznati da se taj sukob više ne može dobiti. U prvim danima rata Slobodna sirijska armija demonstrirala je kako postupiti u takvim situacijama: kada bi Assadova vojska ušla na područje Homsa i kada je postojala bojazan da bi moglo doći do većeg bombardiranja, pobunjenici bi se povlačili, kako civilno stanovništvo ne bi bi došlo u fokus napada. To bi bilo ispravno postupanje. Međutim, takvu politiku ne možete očekivati ​​od Turske i njenih islamističkih saveznika

Pored terorističkog HTS-a, u Idlibu žive i drugi pobunjenici i demokratska opozicija. Kako bi trebala izgledati njihova budućnost pod Assadom?

Potpuno je jasno da će Assad preuzeti kontrolu nad provincijom Idlib. Stoga se pitanje budućnosti pobunjenika svakako postavlja. Mislim da je jedini način na koji mogu preživjeti ili izbjeći hapšenje - povlačenje u Tursku. To bi bilo i logično, jer ih Turska podržava  najkasnije od 2012. podržava. Ona je saodgovorna što su u redovima pobunjenika od 2013. prevladali islamisti. Stoga bi Turska morala prihvatiti i pobunjenike i rastući broj izbjeglica. Bez obzira, koji scenario prevlada, izbjeglički talas se ne može spriječiti. Ljudi će bježati u Tursku, pitanje je samo hoće li Turska otvoriti granice.

Erdogan želi po svaku cijenu spriječiti pad Idliba i stavljanje provincije pod kontrolu Assadovog režima. Zašto ne odustaje?

Od 2015. godine u turskoj politici prema Siriji postoji novi prioritet. Radi se o tome da se spriječi jačanje sirijskog ogranka PKK-a - takozvanih kurdskih Snaga narodne obrane. Po mom mišljenju, logično je da se Turska na to fokusira. Erdoganova vlada još uvijek pokušava podržati pobunjenike u Siriji, kako bi preko njih mogla vući konce u zemlji. Ova politika, iako je građanski rat već odlučen, glavni je razlog zašto imamo katastrofu u Idlibu, koja će se pogoršati širenjem korone. Turska bi mogla natjerati pobunjenike da se prestanu boriti protiv Assadovog režima. Ali nije. Poenta je u spašavanju ostataka njihove politike u Siriji. Radi se međutim o borbama u kontekstu povlačenja. Turska će izgubiti ovaj sukob.

Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoglu već je signalizirao da će područja južno od magistrale M4, koju trenutno kontrolišu pobunjenici, biti predata Rusiji. Ostalo bi malo područje koje bi i dalje kontrolisale paravojne snage povezane sa Turskom. Ovo područje ne bi moglo samostalno egzistirati i gotovo bi u potpunosti ovisilo o međunarodnoj pomoći. Koliko je realan ovaj potez?

Ne vjerujem u rješenje po kojem bi Turska kontrolirala pobunjeničku teritoriju na sjeveru Sirije. Assadov režim odlučan je da ponovo stavi pod svoju kontrolu sve dijelove zemlje. Možda će proći neko vrijeme, ali Asadova vlada i njeni ruski i iranski pomagači slažu se u tome da treba preuzeti cijeli teritorij. Ne postoji rješenje po kojem bi Turska i dalje kontrolirala neko područje na sjeveru Idliba. Sada se vode borbe u kontekstu povlačenja, kojima turska vlada želi osigurati svoju relevantnost u pregovorima. Turska će ostati važna, ali će i dalje biti izložena pritisku da napusti ovo područje.

Guido Steinberg ist ekspert za Bliski istok Fondacije Nauka i politika (SWP) u Berlinu. Od 2002. do 2005. bio je referent u oblasti borbe protiv međunarodnog terorizma u uredu njemačke vlade. 

Razgovor vodila: Diana Hodali.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android