BND - sasvim obična tajna služba

Svijet bez tajnih službi? Isuviše lijepo da bi bilo istinito. A i naivno, nažalost, imajući u vidu mnoge konkretne i apstraktne opasnosti. Jedna od potencijalno smrtonosnih opasnosti je međunarodni terorizam, koji je sa vjersko - fundamentalističkim motivisanim masovnim ubistvom 11. septembra 2001. u SAD-u, dostigao novu dimenziju. Od tada su, iz raznih razloga, pod sumnjom ne samo najgori neprijatelji, već i dugogodišnji partneri i prijatelji. Time je uništen minimum povjerenja koje partnerstva i prijateljstva uopšte čini mogućim.

Naravno, ne tretiraju se svi jednako: od neprijatelja se očekuje svaki mogući užas. Ali, ni u partnere se nema povjerenja, jer možda premalo rade na nacionalnoj i globalnoj bezbjednosti. Američki špijuni iz NSA-a, prisluškuju islamističke teroriste radi sprečavanja terorističkih napada. Prisluškuju oni i njemačku kancelarku Angelu Merkel - da, a zašto? Zato što se, bez obzira na trenutnog predsjednika SAD-a, u Bijeloj kući plaše da bi u Njemačkoj ponovo mogli da se planiraju atentati, po uzoru na 11. septembar. Poznato je da se 11. septembar planirao u Hamburgu.

Razne vrste tišine

Koliko god sve to djeluje iracionalno, čini se da su u glavama vodećih obavještajnih zvaničnika i političara, takve misli odlučujuće za definisanje strategije u borbi protiv terorizma. Pritom sve strane svjesno rizikuju da olako ali trajno pokvare dugogodišnje dobre ili čak prijateljske odnose. Između Sjedinjenih Država i Njemačke se to desilo od kako je Edvard Snouden objelodanio špijunsku praksu NSA. A sada je to slučaj između Njemačke i Turske. Savezna vlada doduše nije potvrdila da BND sistematski špijunira svog u vojnom smislu strateški važnog saveznika NATO-a, ali to nije porekla.

Sve dok se ne dokaže suprotno, ta vrsta ćutanja navodi na samo jedan zaključak: medijski izvještaji o špijunskim aktivnostima BND protiv Turske su tačni. To može imati ozbiljne posljedice na ionako zategnute njemačko- turske odnose. Njemačkoj, a posebno Angeli Merkel, Ankara odavno zamjera da po svaku cijenu želi da spriječi ulazak u EU. Zatim, tu je još uvijek nerasvijetljena serija rasno motivisanih ubistava organizacije Nacional-socijalističkog podzemlje (NSU) – žrtve su pretežno ljudi turskog porijekla u Njemačkoj. Koliko god to dvoje imalo veze jedno s drugim - sve zajedno je ozbiljno uticala na povjerenje na političkom i ljudskom nivou.

Politika i bezbjednosne službe bi trebali da se preispitaju

Biće potrebno dosta vremena da se ponovo izgradi povjerenje. I nažalost skepticizam je na mjestu, ako obavještajne agencije nastave po starom, a političari svih boja im u suštini daju odrijšene ruke. To se može vidjeti u njemačko-američkom odnosu na primjeru od strane Berlina željenog sporazuma o ne-špijuniranju: Vašington jednostavno neće da se prestane sa uzajmnim špijuniranjem. Paradoksalno, ali Amerikanci su čak dosljedni po ovom pitanju. Tako se na stvaraju prijatelji.

Jedna stvar ostaje jasna: moralni standardi na važe za tajne službe. Ali to ne znači da su poiltičari na vlasti oslobođeni odgovornosti. Njihov zadatak je, sada više nego ikada ranije, da uz visoki stepen transparentnosti objasne i opravdaju rad svojih obavještajnih agencija koje označavaju kao bezbjednosne službe. Javnost na to ima pravo, a i pogođene zemlje-partneri. Ako sve ostane po starom, nepoverenje će nastaviti da raste, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Nepovjerenje dovodi do otuđenja. A, i jedno i drugo na duže vrijeme, šteti demokratiji - u Njemačkoj, SAD, Turskoj, svuda.