Blokada humanitarne pomoći kao zločin

"Kamioni puni humanitarne robe, koji ne mogu da prođu kontrolne punktove. Vozači koji čekaju satima ili moraju da dostave papire koji nedostaju. Mobilni liječnički timovi, koji se brinu o ranjenima, dok ih vladine ili ustaničke trupe ne protjeraju. Mala opskrba lijekovima i medicinskim aparatima, kako šteta ne bi bila velika ako sve to padne u ruke neprijatelju..."

Tako predstavnici internacionalnih humanitarnih organizacija opisuju poteškoće s kojima se susreću u Siriji. Oni pristaju da govore samo pod uslovom da ostanu anonimni. Stalno im se postavljaju granice, iz dana u dan su izloženi šikaniranju, stalno ih ometaju u njihovom poslu. Uvijek moraju tražiti nove rute ili nove metode kako bi ljudima pružili pomoć.

Osnovno načelo humanitarnog rada koje glasi zaštita civila uz kompletnu neutralnost sve manje se cijeni i sve manje je prihvatljivo za strane u sukobu. Stoga se mnoge humanitarne organizacije odlučuju da iz susjednih zemalja snabdijevaju civilno stanovništvo. Tako saradnici humanitarnih organizacija iz Libana, Iraka, Jordana ili Turske dolaze na sirijsku granicu i pružaju pomoć stanovništvu. U najvećem broju slučajeva to se dešava bez znanja ili saglasnosti vlade Bašara el Asada. Asadova vlada traži da se humanitarne akcije autoriziraju u Damasku, čak i onda kada Asadove trupe ne kontrolišu oblast u kojoj se pruža humanitarna pomoć. Onima koji se ne podvrgavaju ovim pravilima Asadova vlada prijeti oduzimanjem dozvole za pružanje humanitarne pomoći.

Otvoreno pismo kao pritisak na Asada

Jedna međunarodna grupa poznatih pravnika je u otvorenom pismu, koje je poslano u sve dijelove svijeta, pokazala pravne granice šikaniranja i uvođenja prepreka, koje Asad i njegova vlada nastoje da nametnu UN-u i međunarodnim organizacijama. Pismo je inicirala organizacija "Crisis Action", čiji je cilj upravo zaštita stanovništva na konfliktnim područjima. Pismo se poziva na studiju koju je napravio Michael Bothe, stručnjak za međunarodno pravo iz Frankfurta. Rezultat svega je da Asad za svoja pravila nema pravno uporište. To se odnosi prije svega na njegov zahtjev po kojem se humanitarne organizacije, ako žele da djeluju, moraju akreditirati i to treba važiti za cijelu Siriju. To pravilo nema podlogu u međunarodnom pravu. Dozvola za dodjelu humanitarne pomoći mora se tražiti od svake strane u sukobu koja kontroliše određenu oblast. No, Asadova vlada je izgubila kontrolu nad dijelovima zemlja, kaže Bothe u razgovoru za DW. Stoga ne može tražiti autorizaciju rada humanitarnih organizacija na cijeloj teritoriji Sirije. Pored toga ugroženo stanovništvo ima pravo na pomoć. Dostavu humanitarne pomoći i pristup civilima nijedna strana u konfliktu ne bi smjela da odbije. Isto tako se ni saradnicima humanitarnih organizacija ne mogu postavljati proizvoljne prepreke. Kao proizvoljna prepreka podrazumijeva se kada vlada, koja je izgubila kontrolu nad jednom teritorijom, traži od humanitarne organizacije da se autorizira. Na to ona nema pravo.

Otvoreno pismo artikulira, pojašnjava Bothe, s jedne strane zabrinutost za humanitarnu katastrofu u Siriji. S druge strane pismo je jedna vrsta pravnog apela. U njemu se od šefice UN-ovog ureda za koordinaciju humanitarne pomoći Valerie Amos traži da se pravno gledano založi da se humanitarna pomoć iz susjednih zemalja dostavlja na dogovorene lokacije i bez dozvole vlade u Damasku koja te oblasti ionako ne kontroliše.

Praktično dejstvo apela

Michael Bothe, stručnjak za međunarodno pravo iz Frankfurta, smatra da bi pravni apel mogao imati praktično dejstvo. On ali i drugi ga vide kao potencijal političkog pritiska. Niko ne vjeruje da bi se Asad mogao povinovati pravno korektnim argumentima. Ali ovdje se radi o stvaranju političkog pritiska. "Pred Vijećem sigurnosti pravni argumenti imaju važnost. Ne želim reći da su presudni. Ali se uvažavaju!"

Pritisak na Asada ali i druge strane u sukobu može biti povećan ako im se stalno govori da je izgladnjavanje civilnog stanovništva ratni zločin ako se koristi kao oružje. To bi onda moglo imati osobne konsekvence za sirijske vođe. U tom slučaju bi takav jedan vođa, kada bi došao u Njemačku, bio krivično gonjen od strane njemačkog vrhovnog tužilaštva.