Intervju sa Sonjom Biserko

Deutsche Welle: Međunarodni sud pravde odbacio je tužbu Hrvatske i protutužbu Srbije o genocidu, ali je potvrdio da su obje strane počinile zločine. Kako komentirate tu odluku suda?

Sonja Biserko: Taj sud nije zadužen da kaže tko je izvršio agresiju, jer, podsjećam, rat je vođen na teritoriju Hrvatske. Pravni okvir u kojem se raspadala Jugoslavija doprinio je toj nedovoljno preciznoj formulaciji o odgovornosti Srbije, zato što je Srbija formalno-pravno, zajedno s Crnom Gorom kao neovisna država postojala od 27. aprila 1992. godine. Tek nakon toga tražila je prijem u UN, čime je prihvatila Konvenciju o genocidu. To je glavni pravni raskorak koji je doveo do ovakve presude. Ono što je važno jest da je sud preporučio dvjema stranama da se bave nestalim osobama i da se procesi ratnim zločincima nastave pred nacionalnim sudovima. To je već u toku, ali ne onako kako se očekuje. Naš sud ima sužen pogled na ono što se događalo, jer do sada nije uzimao u obzir odgovornost na višim nivoima ni u vojsci ni u policiji. Sve se sada prebacuje na elite obje strane. Naravno, sudske presude ne određuju uvijek kakvo će biti istorijsko tumačenje nekih događaja. Sada je na istoričarima i drugim istraživačima koji mnogo dublje proučavaju ono što se događalo da objektivno pristupe kontekstu u kojem se odvijao rat u Hrvatskoj.

Bili ste svjedok Hrvatske u tužbi protiv Srbije. To Vam je predložio pravni tim Hrvatske. Jeste li se dvoumili da to i prihvatite? Kako danas ocjenjujete svoje sudjelovanje u tom procesu?

Svjedočila sam prije svega o atmosferi u Srbiji, o srpskom nacionalizmu u to vrijeme. To je nešto iza čega stojim i o čemu sam govorila i pisala svih ovih godina. Rat u Hrvatskoj sam pratila od prvog dana i smatram da on nije dovoljno pokriven ni u Haškom tribunalu, odnosno da nema dovoljno presuda i da su one polovične. Za JNA nema niti jedne optužbe. Moralno i profesionalno nisam mogla odbiti poziv da svjedočim, zato što sam u tome bila toliko angažovana. Napisala sam knjigu o srpskom nacionalizmu, koja je vjerojatno bila glavni razlog zbog kojeg su me pozvali.

"Izjava Tomislava Nikolića neumjerena"

Odmah po završetku zasjedanja suda u Haagu, izjave u Zagrebu dali su predsjednik u odlasku i premijer Hrvatske, nešto kasnije i nova predsjednica. U Beogradu su izricanje presude zajedno pratili predsjednik i premijer Srbije i predsjednik Republike Srpske (RS). Potom su izjave dali Nikolić i Dodik, ali ne i Vučić. Kako komentirate njihove izjave?

Hrvatska nije najzadovoljnija presudom, ali je prihvaća. Mislim da je za hrvatsku stranu važno to što, iako je utvrđeno da je tijekom Oluje bilo zločina, nije dokazana genocidna namjera. Nalazim da je izjava Tomislava Nikolića neumjerena, jer je rekao da je utvrđeno kako su hrvatske snage počinile masovne zločine nad Srbima, što, koliko mi je poznato, u presudi nije rečeno. Čini mi se da on ne pokazuje dobru volju za ono što je preporučio sud. Odnosi Srbije prema Hrvatskoj, ali i prema Bosni i Kosovu, još su uvijek na žalost na niskom nivou. Mislim da Srbija zbog neraščišćene odgovornosti u neposrednoj prošlosti ima problema sa susjedima. Osim toga, Srbija još nije odustala od aspiracija u BiH i na sjeveru Kosova i zato nema političke volje da se riješe sva pitanja proizašla iz ratnih sukoba.

Zašto je Dodik na konferenciji za novinare davao izjavu s Nikolićem?

Dodik je dio srpske politike u BiH. Nije on tu slučajna pojava. On sve radikalnije brani status RS, između ostalog i zbog britansko-njemačke inicijative koja će očigledno prerasti u nešto ozbiljnije i dovesti u pitanje status RS. To je početak stvaranja državnog identiteta BiH, što je, na žalost, međunarodna zajednica propustila učiniti na samom početku. Već dvadeset godina ide se na kreiranje identiteta posebnih zajednica u BiH, ali ne i državnog identiteta.

"Interpretacija presude će ostati kamen spoticanja"

Kako će presuda Međunarodnog suda pravde utjecati na odnose Srbije i Hrvatske? Može li ublažiti nacionalističke tenzije ili ih možda pojačati? Doprinose li vlasti Srbije i Hrvatske jednom ili drugom?

Mislim da će interpretacija presude ostati kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Srbije. To treba ostaviti stručnjacima. Više to ne treba politizirati i time se ne smije manipulirati kao što se do sada činilo.

U jednom intervjuu od prije dvije godine ste, podsjećajući na sudjelovanje Nikolića i Vučića u ratovima devedesetih godina, rekli da bi bilo dobro da objasne zašto su se promijenili. Mislite li da su oni u tom smislu od tada učinili korak naprijed?

Ne, oni nisu učinili taj korak i to se posebno vidi u njihovom odnosu prema Šešelju. Ni Vučić ni Nikolić, kao Šešeljevi najbliži suradnici, nisu ni tada rekli u čemu su sudjelovali. Nedostaje, dakle, ta ključna rečenica – objašnjenje zašto su se promijenili i u odnosu na što. To se vidi i u reakcijama na navode Fonda za humanitarno pravo o odgovornosti (načelnika Generalštaba Vojske Srbije, op. red.) Ljubiše Dikovića. Fond nije napao cijelu vojsku, već jednu osobu. Oni ne dozvoljavaju da se otvori odgovornost dijelova vojske ili policije. Možda je i previše tako nešto očekivati od njih, s obzirom da su bili dio ratne mašinerije. Utvrđivanje istine i prihvaćanje realnosti je proces koji će trajati i on zapravo nije posao samo jedne generacije.

"Srbija je teško prihvatila poraz i neovisnu Hrvatsku"

Kakve su šanse da odnosi Srbije i Hrvatske krenu naprijed? Poslije izjava nove predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, Nikolić je odlučio ne ići na njezinu inauguraciju…

Njezine izjave… A kako su je ovdje dočekali? Sa seksualnim skandalima. To je ne samo podcjenjivanje predsjednika susjedne zemlje, već se odnosi općenito na žene na javnoj sceni. Ono što je dublji nivo problema jest činjenica da je Srbija zaista poražena u Hrvatskoj, odlaskom Srba, itd. Hrvatska je zemlja koja je nekako zaokružila sebe i ušla u EU, bez obzira na tranzicijske probleme koje ima. Bosna i Kosovo su još uvijek otvorena pitanja. Destabilizacija regije sada, ovo što se događa u Makedoniji, ponovno su vratili te aspiracije i mi smo u jednom procesu regresije. Osim toga, odnosi Hrvatske i Srbije su već odavno poremećeni. Postoje neke iskre koje u određenim trenucima potiču tenzije, ali ono što je važno jest da su odnosi dviju država na vrlo niskom nivou već jako dugo – od devedesetih godina. Srbija je teško prihvatila poraz i neovisnu Hrvatsku.

Kako u tom kontekstu sada vidite odnose u regiji?

Kada je u pitanju Bosna, dva najvažnija vanjska aktera su Hrvatska i Srbija. Hrvatska kao članica EU-a ima ograničenja s obzirom na zajedničku vanjsku politiku s Unijom, što je vrlo povoljno za BiH. Srbija treba pokazati da ozbiljno želi regionalnu suradnju i članstvo u EU-u. Međutim, ne zavisi sve od ove vlade. Odluku o odnosu prema BiH donosi širi krug ljudi i nacionalnih institucija - crkva, Akademija, određeni centri moći. Sve to utiče na ponašanje određenih aktera u BiH. Od proglašenja nezavisnosti Kosova, Dodik ističe da RS ima pravo na samostalnost. Međutim, upravo je Međunarodni sud pravde utvrdio da je odluka o nezavisnosti Kosova legitimna, ali je ukazao da RS nema pravo na referendum. To i dalje ostaje otvoreno pitanje i bit će mnogo otpora na ovoj strani. To je i evropsko pitanje, jer se radi o temeljnim vrijednostima na kojima Europa počiva. Upravo na Bosni Europa treba riješiti neka temeljna pitanja.

Koliko ovaj proces, kao i onaj koji je BiH vodila protiv Srbije, doprinose utvrđivanju istorijske istine?

Tu je stavljena tačka što se tiče suda. Taj sud se oslanjao na ono što je već urađeno na Haškom tribunalu, koji je važan zbog dokumentacije, svjedočanstava i materijala koji su tamo prikupljeni. Bez toga ovo ne bi bilo moguće. U tom smislu to jest neiscrpan izvor za sve buduće istraživače koji će dati nekakvu drugačiju ocjenu onoga što se događalo i koji će objektivizirati raspad Jugoslavije.