Biser iz Vučićeve krune

Pričao mi je prijatelj iz Bosne, krajiški Bošnjak, koji je prošao kroz srpske logore – tukli su ga, ponižavali, opet tukli, i tako godinama – da je ulazak Armije BiH u svoje rodno mjesto u zapadnoj Bosni doživio kao dan kada je prestao da se boji za život žene i sina, za svoj život. Ali je onda rekao nešto što sam dobro zapamtio, mada je od našeg razgovora prošlo petnaestak godina: „Za vojskom su došli hahari. Kao termiti. Sve su opustošili. U srpskim kućama nije ostalo ništa."

Hahari su one ljudske hijene koje idu za nadirućom vojskom, pljačkaju, pale, pa i ubiju koga nađu.

Riječ je mađarskog porijekla, označava propalice i siledžije. Mora da se u Bosnu spustila sa mađarskim činovnicima Austrougarske monarhije.

Znam da sam se tada zadivio moralnoj snazi logoraša kojeg su premlaćivali srpski hahari, da bi poslije rata haharima nazvao i „svoje" mamlaze (opet mađarska riječ!) koji nisu znali da razlikuju vojnu pobjedu od osvete, a osvetu od pljačke.

Taj moj drug mi pada na pamet kada čitam vijesti u zemlji Srbiji godine 2018.

Tri vijesti iz Alekovog carstva

Prva vijest ide otprilike ovako: Čuvena propagandistkinja srpskog đenerala koji je osuđen za najstrašnije zločine dobila nagradu za novinarski doprinos „istini i poštenju" od provladinog udruženja novinara, a nagradu joj uručila predstavnica zvanične vlasti u Srbiji.

Druga vijest: Nevladina organizacija „Žene u crnom" podnijeće predstavku Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu jer nijedan počinilac od ukupno 13 napada na aktiviste u posljednje četiri godine nije osuđen.

Treća vijest, od prije mjesec dana: Prekršajni apelacioni sud potvrdio je presudu kojom je osam aktivistkinja i aktivista Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) osuđeno za kršenje javnog reda i mira zbog toga što su razvili transparent „Ratni zločinci da zaćute da bi se progovorilo o žrtvama" i duvali u pištaljke za vrijeme govora Veselina Šljivančanina na tribini SNS-a.

Aktuelni državni organi osuđuju antiratne aktiviste, štite one koji ih napadaju i onda čestitaju ratnohuškačkim propagandistima? Mora li to da nas začudi? Nažalost ne.

To se zbiva u Alekovom carstvu. A Alek je, znamo, onaj koji reče da bi sto njihovih za jednog našeg. Doduše, on bi u međuvremenu kao nešto i da miri. Šuplja priča, rekli bi u Bosni. Prethodne tri vesti su istina njegovog mirotvorstva.

Novinarski hahari

Postoje ljudi koji cijeli život vide samo tuđe hahare, jer nikada nisu našli sklopku da sa režima ratne propagande stignu u poslijeratni život. Za njih se rat nikada nije završio. Suspendovali su čovječno ponašanje jer je prema njima nečovječnost „naših" prema „njima" uvijek junačka. Pa time i čovječna.

Vojske su bivšom zajedničkom zemljom prolazile devedesetih. Učinak vojnih i političkih vođa su potom poprilično nedosljedno i krivudavo utvrđivali u mjestu zvanom Hag. Tamo, nadomak Sjevernog mora, ustanovili su da se srpski junački đeneral, koji je poznat po glupim izrekama i kratkom fitilju, do lakata uprljao krvlju nesrpskih civila. Još dok je šenlučio po Bosni za njim je išla četa duhovnih hahara, piskarala i lažova, spremnih da unaprijed odbrane svaku svinjariju koju će polu-ludi đeneral da smisli.

Poslije pada Miloševića, njihovi junaci su skliznuli u ilegalu da bi se poslije kukavičkog skrivanja obreli u Hagu. Đeneral je djelovao najjadnije. Prostor za objavljivanje hvalospjeva za tog starca se suzio.

Pisci panegirika su bili u defanzivi, ali nikada nisu zaćutali. Pisali su svoje knjige o Arkanima, Karadžićima, Mladićima, i što je gora bila genocidna praksa nekog od tih likova to veću nacionalnu laž su smišljali ovi duhovni hahari, nebi li se – tako oni to zamišljaju – na kraju nalaktili na postolje svog spomenika da osmotre sopstveno životno djelo.

Da masovne ubice nisu bile to što jesu, ni oni ne bi bili to što jesu. Oni šminkaju grimasu zla, retuširaju grobove sa dokumentarnih snimaka, oni su posljednja intelektualna odbrana neodbranjivog. Etički serviseri etničkog čišćenja.

Već na ulasku u Beogradsku autobusku stanicu možete kao suvenir kupiti neku od tih haharskih knjiga. Pisali su ih ljudi koji još uvijek idu za svojom fantomskom vojskom i siluju istinu.

Povratak pacova

Možda se takvi jesu nadali, ali nisu vjerovali da će opet doći njihovo vrijeme. A, evo, došlo je. Pošto je globalni trend lažnih vesti ukupni duh vremena usmjerio ka njihovom karakteru, oni doživljavaju drugu mladost.

Tako jedna izvjesna gospođa cijeli život ide za onim đeneralom i u svojim knjigama gusla o njegovom herojstvu. Svako nepočinstvo za koje je on odgovoran za nju je dokaz da moćni neprijatelji srpstva nikada ne spavaju, te izmišljaju zločine, uključujući i Srebrenicu.

To nije ništa novo. Postoji čitav žanr pseudoistorijskog đubreta koje ide kao alva. Novo je nešto drugo. Duhovni i moralni preokret koji su odglumili bivši Radikali postajući Naprednjaci kao da se i nije desio. Dokle god zadržavaju manje-više prozapadni kurs, niko se neće baviti njihovim sistematičnim prljavim smicalicama u zemlji.

Premijerka negira genocid. Ratni zločinci se uključuju u televizije sa nacionalnom frekvencijom, njihove kolege po status haških osuđenika predavači su vojnim pitomcima, u zatvoru pišu knjige čije štampanje i promociju podržava Vlada Republike Srbije. Zašto onda ne bi neko ko cijeli život umače prst u krv đeneralovih žrtava kako bi ispisao svoje morbidne hvalospjeve dobio neku sinekuru, nagradicu, penzijicu?

Pacovi se vraćaju istim užetom kojim su napustili Slobinu olupinu.

Niska bisera

Prva faza – rehabilitacija visokorangiranih ljudi sa Miloševićevog platnog spiska koji su obavljali prljavi ratni posao za njega – mora u drugoj fazi biti dopunjena rehabilitacijom najgorih propagandista projekta etničkog čišćenja. Nagrađujući ljude koji su život posvetili mitomanskoj laži, ostavljajući iza sebe moralno zgarište, aktuelna vlast objelodanjuje da je mimikrija diskontinuiteta sa devedesetima završena. Oni se pokazuju u punom kapacitetu kao radikali sa nevješto sofistikovanom prozapadnom retorikom.

Došlo je vrijeme kada im se može. Uvode nakinđurene duhovne hahare u svečane sale, daju im cvijeće i izgovore nekoliko toplih riječi o životnom djelu negatora zločina, o njihovoj rodoljubivoj vjernosti đeneralskom liku i djelu.

Tim ritualima bivši radikali sebi opraštaju dvije stvari – svoj bivši radikalizam i njegovu izdaju.

To više nikoga ne čudi. Što je porazno. Izgleda da smo navikli da je zadnji ljudski talog tu oko nas, od displeja, preko ekrana do trafike sa novinama. Njegovo toksično dejstvo konačno porađa čudovišta, ona iz devedesetih. Digitalno prepakovana, nevješto našminkana, ta čudovišta ponovo stavljaju svoju kandžu na lijepu riječ rodoljublje. Ta podvala ne sluti na dobro. Ne ljube hahari svoj rod. Rodoljubi su oni koji su spremni da govore istinu, da njihova djeca ne bi morala da kusaju čorbu od laži koju su oni skuvali.

Nagrada za Đeneralovu publicistkinju je samo najnoviji biser u niski koja svjetluca zlokobnim sjajem.

Još jedan biser iz Alekove krune.