Bezimeni grobovi na Balkanskoj ruti

Članak u njemačkom političkom magazinu Spiegel počinje pričom o 53-godišnjem Sirijcu Husamu Bibarsu iz Alepa, raznosaču pica u danskom gradiću Nakskova, koji saznaje da je njegov sin Majd nestao. Sirijske izbjeglice, sa kojima je pokušao da se prebaci u EU i priključi ocu, morale su ostaviti 27-godišnjaka samog u šumi, negdje u Bugarskoj.

Inače, Majdovom ocu, Husamu uspjelo je da sa bratom 2015. dođe u Dansku, ali spajanje porodice odnosno pokušaj da dovede sina nije uspio jer je Majd upravo te godine postao punoljetan.

U roku od nekoliko sati Husam Bibers uspijeva saznati ime krijumčara, kojem je njegov sin Majd platio 7.000 eura da ga prebaci u EU. On mu kaže da je njegovog sina ostavio pored jednog jezera jer Majd nije mogao da ide zbog velikih bolova u stomaku. 

Hasam potom sam pokušava ući u trag sinu. Stavlja sliku sina na Facebook, na WhatsApp grupe, angažuje advokata u Turskoj da se raspita o izbjegličkim smještajima i zatvorima i na kraju odlučuje da ode u Bugarsku.

Spiegel potom opisuje Balkansku rutu, za koju kaže da je duga na hiljade kilometara. „ U ljeto 2015. godine, kada su Nijemci izbjeglice dočekivali sa dobrodošlicom, ona je prolazila pravolinijski, kroz jugoistočnu Evropu: većina ljudi, koji su tražili zaštitu, dolazili su u Grčku i Srbiju  preko Turske. Iz Budimpešte su potom išli vozom za Minhen. U međuvremenu, EU je na granicama postavila bodljikave ograde i podigla zidove. Kada graničari uhvate migrante, vraćaju ih nazad.  Nasilje i granične utvrde karakterišu sada ovu rutu. Ona liči na jedan razgranati sistem tajnih staza i puteva. Mnogi provode mjesece ili godine na Balkanskoj ruti“, piše Spiegel.

Navodi i kako ruta sada počinje u Bugarskoj jer izbjeglice izbjegavaju grčke granične straže i patrole, koji postupaju posebno brutalno. „Potom vodi preko Srbije ili Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Svaki mjesec zatvaraju se jedni a otvaraju novi putevi. Za one koji traže zaštitu, ruta je duža i opasnija, nego što je bila ranije. Ne postoje tačne brojke o tome, koliko je migranata na njoj poginulo“, navodi Spiegel uz konstataciju da su u šest mrtvačnica odnosno hala sa leševima duž rute, koje su posjetili novinari, ove godine registrovana 92 mrtva migranta, što je znatno više nego proteklih godina.

Potom se u tekstu konstatuje: „Izbjeglice umiru u dalekim šumama, utapajući se u rijekama ili umirući smrznuti u snježnim olujama. Ali ko to uopšte primjećuje? I ko će se pobrinuti o tome da ljudima poput Husama Bibarsa damo šansu da pronađu svoje najmilije i da ih dostojanstveno sahrane?

Istraživanje pokazuje i "da se neprijateljstvo, s kojim se tražioci azila susreću na granicama EU, nastavlja i nakon njihove smrti", piše dalje Spiegel i dodaje: „Države poput Bugarske, Srbije ili Bosne i Hercegovine skoro se ni ne trude da identificiraju mrtve. Ne postoji baza podataka, niti centralni portal za pretraživanje na kojem bi rodbina mogla naći informacije o nestalima. Mrtvi ljudi trunu na poljima, pune mrtvačnice i sahranjuju se anonimno, često u roku od nekoliko dana“, piše Spiegel i dodaje: „Očevi kao Husam Bibars, kao ni njihove majke, braća i sestre često ne znaju ni u kojoj su državi umrli njihovi rođaci. Stotine porodica traže svoje najmilije po chat grupama. Mnogi pri tome nailaze na zid, birokratiju, nezainteresovanost ili otvoreni rasizam.“

U tekstu se potom opisuje kako Husam Bibars, sa još jednim Sirijcem koji također traži svog sina i u pratnji reportera, obilazi najprije izbjeglički kamp opasan visokim zidovima i žicom u okolini Sofije a potom i otvoreni kamp u samom gradu.

„Među porodicima nestalih se raširila spoznaja da su vlasti rijetko od pomoći. Posebno ozloglašena je jedna hala sa leševima u blizini Bargasa. Četiri izbjeglice su ispričale Spiegelu da su radnicima te mrtvačnice morali zaštekati novac, da ih puste da vide mrtve“, piše Spiegel. Citira i saradnika Helsinškog komiteta Bugarske, koji kaže kako se familije tokom svoje potrage „iskorištavaju na svakom koraku“.

Ali kako dalje navodi Spiegel, postoje i ljudi koji im pomažu, iako ne moraju. To je u BiH Vidak Simić, patolog i forenzičar koji na groblju u Bijeljini, na granici sa Srbijom, pokazuje reporterima bezimene grobove ljudi, koji su se utopili prelazeći Drinu. Polovina tražilaca azila, koja se utopi, nikada ne uspijeva biti pronađena. Ostali završavaju na Simićevom obdukcionom stolu. Ove godine je izvršio obdukciju 28 ljudi, prošle godine 5 a pretprošle ih je bilo troje. „Simić kaže da se, izuzev njega, niko ne trudi da poveže utopljenike sa njihovim familijama. Ne funkcionira ni Služba za traženje Crvenog krsta, koji pati od manjka personala.(...) Zato je došao na ideju da u jednom zamrzivaču pohrani 40 uzoraka kostiju. "Jedan DNK-test košta 130 eura a kada bi se svi uzorci analizirali, to bi stajalo 5.000 eura. Članovi porodica iz Alžira, Maroka ili Afganistana bi u svojoj zemlji mogli napraviti test, ne bi morali dolaziti, niti bi im trebala viza“, citira Spiegel Vidaka Simića, podsjećajući kako na Zapadnom Balkanu već postoji razrađen sistem identifikacije a DNK-uzorci  40.000 žrtava su pohranjeni u jednoj banci podataka. „70 posto nestalih bi tako moglo biti identificirano. Ali za ljude, koji nestaju na evropskim granicama, do sada se niko ne osjeća odgovorim“.

Husamova potraga za sinom završava u policijskoj stanici u Elhovu, nedaleko od lokacije na kojoj je krijumčar ostavio Majda. On prepoznaje svog  mrtvog sina na jednoj slici koju mu pokazuje policijki službenik. Na njegovom tijelu nije bilo tragova nasilja. Četiri dana nakon što je pronađen, njegov sin je bio sahranjen. "Teško je identificirati ljude koji dolaze s drugog kraja svijeta", kaže za Spiegel državni tužilac Milen Božidarov. „Mjesta u mrtvačnici su limitirana. Zato migrante sahranjujemo što brže možemo. U Majdovom slučaju bilo je jasno, da ne dolazi iz Bugarske“.

Reporteri Spiegel-a su skupa sa neprofitnom investigativnom organizacijom Lighthouse Reports ARD-om, radio stanicom RSE/RL Sofija, britanskim listom “i” i grčkim online medijem Solomon istraživali šta se dešava na Balkanskoj ruti. Razgovarali su sa članovima familija nestalih, aktivistima, državnim tužiocima i forenzičarima a posjetili su i improvizovane mrtvačnice.

Priredila: Jasmina Rose

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu