"Bez Haškog suda ne bi saznali istinu o ratu"

"Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je najgori sud ako izuzmemo druge sudove, koji su još gori", u šali kaže Mirko Klarin, čija se agencija SENSE specijalizovala za praćenje haških procesa. A onda se uozbiljio i rekao: "Tribunal nije perfektan, ali je najbolji koji imamo. Izvrsno odrađuje posao. Bez tih procesa do danas ne bi saznali istinu o zbivanjima tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije".

U ponedjeljak (16.10.) su se istovremeno odvijala dva procesa pred Haškim tribunalom. Počeo je proces Goranu Hadžiću i nastavljeno suđenje Radovanu Karadžiću. Hadžić je u julu 2011. uhapšen u Srbiji. Njegovo ime je bilo posljednje na listi najtraženijih osoba, osumnjičenih za ratne zločine. Hadžić je u periodu od februara 1992. do decembra 1993. bio predsjednik Republike Srpske Krajine, koju su Srbi tokom rata etablirali na području Hrvatske. Optužnica ga tereti za ubistva, progone i mučenja. Radovan Karadžić odgovara za zločine počinjene od 1992. do 1995. u BiH. Sam je preuzeo svoju odbranu i tvrdi da nije sukrivac za genocid u Srebrenici.

"Svaki od ovih predmeta je važan", kaže novinar Mirko Klarin. Od 1993. je više od 60 osumnjičenih osuđeno za zločine koje su počinili. Još uvijek se vodi 35 procesa, dok je bilo i 12 oslobađajućih presuda. Jedan od najpoznatijih procesa bilo je suđenje Slobodanu Miloševiću. On je umro 2006. godine prije donošenja presude. Presudu nisu doživjeli ni Slavko Dokmanović, Đorđe Dukić, Janko Bobetko i još nekoliko osumnjičenih.

Ali sa svakim procesom se pročešljava dokumentacija, bilježe izjave svjedoka i slažu kockice. "Veliki je uspjeh što se Haški tribunal pokušao suočiti sa prošlošću i konfliktom u bivšoj Jugoslaviji", kaže Stephanie Dufner, referentkinja za međunarodno pravo pri organizaciji Amnesty International. "Pred sud nisu izvedeni samo Srbi, već i Hrvati i pripadnici drugih zaraćenih strana". 　

Samo prvi korak

Ali u Amnesty International-u smatraju da se ne može ostati samo pri kaznama koje je izrekao Haški sud i koje se kreću u rasponu od 3 godine pa do doživotne robije. "To je samo prvi korak. Krivično gonjenje mora se nastaviti u svakoj zemlji ponaosob", pojašnjava Dufnerova. To se već radi, kaže novinar Klarin, koji je rođen u Hrvatskoj: "Pravni sistemi u Hrvatskoj, Srbiji i BiH su reformirani, tako da ove zemlje u međuvremenu i same procesuiraju osumnjičene za ratne zločine. To je jako važno za žrtve, jer Haški tribunal ne može direktno donijeti presudu o odšteti. U tom pogledu već su izvučene pouke kada je u pitanju stalni Međunarodni krivični sud, koji raspolaže fondom za odštetu žrtava, dodaje Stephany Dufner. Stalni Međunarodni krivični sud, također sa sejdištem u Hagu, osnovan je 2002. kako bi se stvorila trajna pravna instanca za procesuiranje ratnih zločina.

Procesi za ratne zločine, koji se vode u zemljama bivše Jugoslavije, imaju još jednu prednost. Tamo vlada manji medijski interes, nego što je to slučaj u Hagu. Odsusutvo međunarodne kulise ograničava samoinsceniranje i predstave koje prave optuženi. Karadžić ne samo da smatra da nije kriv za zločine već je u sudnici rekao: Umjesto što sto sam optužen trebali ste me nagraditi. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da spriječim rat u BiH".

Ovakvi nastupi neće biti mogući još dugo. Krajem 2014. sud mora okončati svoj rad. Tada ističe mandat UN-a za rad Tribunala. Produžetak rada nije isključen, jer su suđenja Karadžiću i Mladiću veoma kompleksna. Osim toga, optuženi ih sami stalno odugovlače.

　

Autor: Julia Mahncke / Jasmina Rose

Odg. urednica:Belma Fazlagić-Šestić