Betovenova socijalna mreža

Kako bi se izborio protiv socijalne izolacije koja je nastala kao rezultat njegove gluhoće, Betoven je koristio male bilježnice za komunikaciju sa svojim prijateljima. Danas tih 139 bilježnica predstavlja veoma intiman uvid u kulturnu istoriju vremena u kojem je živio.

Betovenov prijatelj Gerhard fon Brojning zapisao je u svojim memoarima da je bilježnica za konverzaciju zajedno sa olovkom uvijek stajala spremna za Betovenove posjetioce koji bi u njih zapisivali svoje misli i komentare. Kompozitor bi ih pročitao i nakon toga odgovarao usmeno. Betoven je bilježnice koristio i kako bi zapisao svoje muzičke ideje i razmišljanja.

Konverzacione bilježnice su uvid u Betovenov kreativni proces i stavljaju ljude koji su ga okruživali u poseban fokus. Za muzikologa i stručnjaka za Betovenova djela Emila Platena, bilježnice su neprocjenjivo blago.

“One su izuzetno važne za razumjevanje Betovenove biografije“, kaže Platena. “Bacaju novo svijetlo na događaje u Betovenovom životu od 1818. godine do njegove smrti.“

Ostrige i 'Misa solemnis'

Svakodnevni događaji su u bilježnicama opisani uporedo sa važnim muzičkim događanjima.

“Zapisi su često bili o hrani ili o problemima sa slugama, a kasnije i o njegovoj bolesti i različitim pokušajima liječenja“, primjećuje Platen. “U sred toga se opisuje neki događaj koji je bio veoma značajan za tadašnji kulturni život u Beču.“

Na primjer, na jednoj strani bilježnice nalazi se račun za vino, teletinu i ostrige, a na strani suprotno od nje, bilješke iz Betovenovog djela 'Misa Solemnis'.

Transgresija Antona Šindlera

Dokumentarna vrijednost bilježnica se uvijek smatrala upitnom. Nakon Betovenove smrti došle su, najvjerovatnije nezakonito, u ruke Antona Šindlera, kompozitorovog asistenta tokom poslijednjih godina njegovog života i njegovog prvog biografa.

Dok je pripremao Betovenovu biografiju, Šindler je prisvojio bilježnice bez pretjeranog poštovanja zakonskih ograničenja. On je uništio veliki dio bilježnica i dodavao izmišljene razgovore sa Betovenom kako bi pokazao da je kompozitor njemu povjerio zadatak da nastavi njegov rad u istom stilu i tempu.

Čak su i njegovi savremenici smatrali da je Šindler manipulirao sa bilježnicama, ali tek su istraživači u 20. vijeku uspjeli dokazati brojne neistine.

Stenograf iz Betovenovog života

Među Betovenovim posjetiocima koji su pisali svoje komentare u bilježnice bili su i njegovi prijatelji: brat Johan, nećak Karl i njegovi slavni savremenici, poput pjesnika Franca Grilparcera, kompozitora Karla Černija i Džoakina Rosinija, kao i 'čuda od djeteta' za klavirom Franca Lista, koji je tada imao tek 11 godina.

Budući da je Betoven formulisao svoja pitanja i odgovore usmeno, u bilježnicama se mogu pronaći zapisi slični transkriptima telefonskih razgovora, u kojima se može pročitati samo jedna strana konverzacije – u ovom slučaju, ne Betovenova. Može se samo nagađati o ostatku razgovora.

Konverzacijske bilježnice također pokazuju i Betovenovu načitanost. Dosta se raspravljalo o književnicima kao što su Homer, Plutarh ili Platon, pa i Šekspir, Ruso, Gete, Klopstok, Lesing i Šiler. U sredini njegovog rada na 'Misa solemnis' Betoven je u jednu od bilježnica 1. februara 1820. godine. zapisao rečenicu iz Kantove 'Kritike praktičnog uma' – koja je kasnije postala njegov moto: 'Moralni zakon u nama, zvjezdano nebo iznad nas- Kant!!!'

Mnoge bilješke su pravili njegovi prijatelji koji su bili zainteresovani za politiku i koji su se okupljali u lokalnoj taverni. Tu bi diskutovali o političkim prilikama i posebno o posljedicama odluka bečkog kongresa. U to vrijeme, Beč je bio pod diktaturom Klemensa Vencela fon Meterniha, koji je osnovao policijsku državu. Jedna od petero osoba koje su živjele u Beču bila je špijun za Meterniha.

Jednom kada je Betoven htio da napravi neku kritičku primjedbu na glas, odmah je bio ućutkan bilješkom u jednoj od njegovih malih bilježnica: “Neki drugi put- špijun je ovdje.“ U ovakvim trenucima, Betoven bi uzeo olovku i zapisao svoj komentar.

“Ja sam umjetnik“

Dugi dijelovi zapisanih razgovora koncentrisali su se na kompozitorova djela, gdje se Betoven predstavljao kao samouvjeren umjetnik: “To je vječit rad“, zapisao je za djelo 'Missa Solemnis'.

Kada je jedan posjetilac u zimu 1822.-1823. godine zapisao da bi umjetnik trebao raditi u duhu vremena u kojem živi, Betoven je odgovorio da on to nikada neće uraditi: “U tom slučaju bi nestala svaka originalnost. Ja ne mogu prilagođavati svoja djela u skladu sa poslijednjom modom i prema željama ljudi.“

Nešto slično je zapisao i u martu 1820. godine: “Svijet je kralj, a kralj želi da mu se laska – međutim prava umjetnost ima vlastiti um koji ne dozvoljava da se stavlja u kalupe. “ Kada su mu rekli da je publika reagovala sa nerazumijevanjem na muziku iz jednog od njegovih poslijednjih gudačkih kvarteta Betoven je ljubazno i kratko odgovorio: “Sviđaće im se u nekom kasnijem trenutku. Ja to znam jer, ipak, ja sam umjetnik.“

Autor: Marita Berg / Staša Nikodinović

Odgovorna urednica:Belma Fazlagić-Šestić