Beskrajna noćna mora za jezidsku djecu
3. august 2020
Katastrofa ne prestaje. Ne samo u glavama onih koji su je preživjeli. Ne samo u glavama skoro 2000 jezidske djece, koja su se nakon što su oslobađena iz ropstva u tzv. “Islamskoj državi” ponovo mogla vratiti svojim porodicama. Sa iskustvima ponižavanja, silovanja, zlostavljanja i ispiranja mozga ova djeca i mladi su uglavnom prepušteni sami sebi, kritizira se u studiji Amnesty Internationala, koja je objavljena kratko uoči šeste godišnjice genocida nad Jezidima.
“Bili smo, zbog slika robovlasništva, silovanja žena, masovnih egzekucija, veoma jako fokusirani na odrasle”, potvrđuje samokritički profesor Jan Ilhan Kizilhan za DW. “Djeca su iz mog ugla gledano potpuno zaboravljena i tretirana “usput”. Kizilhan je psihijatar, koji je također sudjelovao u radu na izvještaju Amnesty Internationala. On vodi Centar za interkulturalnu psihosomatiku na jugu Njemačke. Vodio je razgovore sa hiljadama ljudi, koji su bili u rukama IS-a, a na sjeveru Iraka podržava obrazovanja psihoterapeuta. Jer, kako kaže, ne postoji dovoljno psihologa, psihijatara, socijalnih radnika i ljekara koji se mogu posvetiti ovom velikom broju traumatiziranih odraslih i djece.
Pri tome studija Amnestyja jasno pokazuje kako hitno ova djeca i mladi trebaju pomoć. Ona je bazirana na desetinama intervjua sa djevojčicama i dječacima koji su mučeni tokom boravka u zatvorima IS-a, iskorištavani ili prisiljeni na oružanu borbu.
Nebrojeno puta prodana kao ropkinja
Jedan od primjera je priča 14-godišnje Rande. Ona je preživjela pet godina zatvora u IS-u. Kao ropkinja je toliko često prodavana da se više uopće ne može sjetiti tačnog broja. U konačnici je završila kod muškarca koji ju je prislio na udaju. Kada su je konačno nakon bitke u Baghouzu oslobodili kurdski borci Randa najprije nije željela kući. “U IS-u su nam uvijek govorili: Ako se vratiti svojim porodicama oni će vas ubiti jer ste muslimani”. 1041 djevojčica etničko-religijske jezidske manjine je prema navodima kurdske regionalne vlade u Dohuku u februaru 2020. godine oslobođena iz zatočeništva. Ove djevojčice je psihijatar Kizilhan posmatrao i zaključio da su “u svojoj intimi, u svojoj psihi toliko slomljene, da imaju strah od svakog kontakta sa muškarcima – čak i sa njihovim vlastitim očevima i braćom.”
Borba za IS – ili umiranje
Dječacima nije bilo ništa bolje. Skoro polovina su bili djeca vojnici. U izvještaju Amnestyja dječak Sahir priča svoju priču. Priču o stalnim batinama, čak i kablovima i plastičnim cijevima, govori o gladi i žeđi, o teškim zloupotrebama. Sahir je obučen da koristi oružje i pod prijetnjama smrću prisiljen na borbu. “Borio sam se kako bih preživio”, kaže on.
Nakon što je oslobođen Sahir nije dobio podršku ni sa jedne strane, navodi se u izvještaju. On je poželio da hitno dobije psihološku pomoć. “Ono što tražim jest neko ko će se za mene brinuti i nekako me podržati, ko mi kaže: ‘Tu sam za tebe’. Ali ja to nisam našao”, kaže ovaj dječak. Sahir želi da pomoć dobiju i drugi preživjeli. Brojni su, kako kaže, i tjelesno povrijeđeni. Nekima nedostaju dijelovi tijela poput ruku ili nogu, ili imaju dijelove metaka u tijelu.
“Dok noćna mora njihove prošlosti biva potisnuta u pozadinu, potrebe ove djece ostaju ogromne”, podvlači zamjenik šefa Tima za krizne reakcije Amnesty Internationala, Matt Wells. “Psihičko i fizičko zdravlje ove djece mora postati prioritet u narednim godinama ako se želi da oni ponovo budu potpuno integrirani u njihove porodice i društvo”, kaže Wells.
Amnesty je u svom izvještaju sastavio listu preporuka kako za iračke i kurdske vlasti tako i za međunarodnu zajednicu. Osim zahtjeva za obrazovanjem djece, izdavanje ličnih dokumenata, zahtjeva za priznavanjem djece silovanih žena, zahtijeva se i pravno procesuiranje zločina koje je počinio IS. To je nešto što je bitno i za dječaka Sahira: “Bez pravde ne možemo napredovati”.
“Zatočeni u ničijoj zemlji”
I Jezidkinja Duezen Tekkal podvlači da je pravno procesuiranje zločina “takoreći balzam za mučene duše”. Ova novinarka je osnivačica humanitarne organizacije “Hawar.Help” i redovno boravi na sjeveru Iraka gdje je razgovarala sa djecom koja su preživjela teror IS-a. Ona kaže da se djeca unatoč oslobađanju još uvijek ne osjećaju slobodnom i da se prije svega osjećaju nezaštićenom. “Govorimo o djeci koja žive u izbjegličkim logorima – koja bivaju premještana tamo ovamo i koja gledaju u nesigurnu budućnost”, naglašava Tekkal. “Oni su zatočeni u ničijoj zemlji”, kaže ona.
Činjenica je da većina Jezida danas živi u kampovima na sjeveru Iraka, negdje oko 350 000 ljudi. Većina njih nema hrabrosti da se vrati u područja iz kojih potiču u planinama Sindšar. Tamo je katastrofa započela: U ranim jutarnjim satima 03. avgusta 2014. godine hiljade džihadista IS-a je preplavilo naselja Jezida koje džihadisti smatraju nevjernicima i poštovateljima đavola.
Kampanja uništavanja
Bila je kampanja uništavanja koja je pažljivo planirana: jezidski muškarci i mladići iznad 12 godina su odvojeni od žena i male djece. Procjenjuje se da je oko 10 000 ljudi ubijeno i sahranjeno u masovnim grobnicama. Skoro 7000 jezidskih žena i djece je IS oteo. Od toga je oko trećina djece bilo ispod 14 godina. IS je uspostavio vlastiti vjerski izvještaj i distribuirao ga. U njemu je porobljavanje jezidskih žena i djece kao ratni plijen religijski opravdano.
Opasan povratak
Brojni Jezidi se plaše povratka u njihovu domovinu jer je sigurnosna situacija tamo loša. Ne samo da je IS još uvijek aktivan u regionu, već je pored kurdskih i šiitskih paravojnih formacija aktivna i turska vojska. Koncem juna Ankara je borbenim avionima napala planine Sindšar. Ilhan Kizilhan se prisjeća: “Tek dan prije je 150 porodica odlučilo da se vrati iz kampa. Svi su se radovali da izgrade budućnost. Dan kasnije sve je bilo uništeno.”
Aktivistkinja Tekkal zbog toga želi da Ujedinjeni narodi uspostave sigurnosnu zonu. “Trebamo poseban region da zaštitimo jezidski život i trebamo ponovnu obnovu”. Ona govori o porušenom gradu Shingal, o jezidskim selima, o infrastrukturi i ponovnoj opsrkbi strujom i vodom. To su signali nade u borbi protiv traume.