Početak renesanse Srbije?

"Čovjek je očigledno došao da priča o ljubavi. O ljubavi koju osjeća prema ovoj zemlji, o ljubavi koja mu se pruža u ovoj zemlji, o ljubavi koju je osjetio kod vlasti ove zemlje. "Ljubav i strast" kaže Muhamed Alabar i spaja vrhove prstiju svojih šaka. Onda napravi pauzu, prevodilac prevodi, ljudi tapšu, prva tacne sa sendvičima kruže, u baru se naručuje Aperol špric, i Mohamed Alabar kaže: "Čast mi je da svijet dovedem u Srbiju i Srbiju odvedem u svijet."

Aleksandar Vučić, dva metra visok premijer Srba, zrači. Čovjek ispred njega, koji stoji pred mikrofonom, za njega je nešto kao džekpot od tri milijarde evra. Muhamed Alabar je na vrhu međunarodnih lista bogataša. Sve sami superlativi. Na primjer: The Global Golf Magazine ga smatra jednim od deset "najuticajnijih igrača golfa“ na svijetu. Superlativi koje će Alabar donijeti u Beograd su napravljeni od stakla i betona. On želi da u Srbiji napravi najveći tržni centar na Balkanu i najviši toranj između Beča i Istanbula. "Odavde će se imati najbolji pogled" kaže premijer Vučić. "Nevjerovatna znamenitost", kaže investitor Alabar. Njih dvojica su u petak postavili temelje tornja, osam dana prije parlamentarnih izbora u Srbiji" piše Zidojče cajtung u veoma opšrinom članku o 'Beogradu na vodi'.

Pogleda uprtog u rijeku

„Tog jutra, proljeće je bilo kao ljeto, ali na ušću nije bilo šetača. Blizu svečanog slavlja, tri muškarca sa signalnim prslucima kopaju po zemlji, ne bi li se stekao utisak da se nešto radi, inače je mirno. Ogromni bildbordi prikazuju buduće tornjeve – mini Dubai na Balkanu. Tornjevi su tako transparentni da se unutra vide ljudi. I, ako je vjerovati slikama, budući stanari će mnogo svirati violine, piti vino i dugo gledati u rijeku.

Beograd na vodi. Ni jedna jedina zgrada nije napravljena, ali na putu od aerodroma plave table ukazuju na udaljenost: Beograd na vodi 14 kilometara, 12 kilometara, 10 kilometara. Na državnoj televiziji se redovno, jednom nedjeljno sat vremena izvještava o napretku radova. A u centru grada bezbrojne plave zastave ukazuju na buduće bogatstvo. Jer, vlada je to tako najavila: kao čudo koje će lokalnu privredu izvući iz bijede, donijeti desetine hiljada radnih mjesta. Ali, čudo se pretvorilo u skandal.

Najveći projekat od II svjetkog rata - bez javnog tendera

U Beogradu nastaje najveći građevinski projekat od drugog svjetskog rata, ali javnog tendera nije bilo. Investitor je obećao tri milijarde evra - ali u ugovoru se na kraju našlo samo 150 miliona. Prosječna neto plata u Srbiji je 380 evra, nezaposlenost među mladima 50 odsto - a glavni grad ogroman prostor u samom centru prepušta jednom jedinom investitoru koji će tu da pravi hotel sa pet zvjezdica i luksuzne apartmane za 14.000 ljudi. Ko će tu stvarno da živi, još uvijek je nejasno. Gradonačelnik Siniša Mali kaže da prodaja neizgrađenih apartmana ide odlično. Brojke ne navodi. Neko je na jednom od plakata isprecrtavao Beograd na vodi, tako da ispada - Velika prevara na vodi.

Za Milutina Folića, oni koji kritikuju Beograd na vodi su džangrizavi zavidnici. On je glavni arhitekt u Beogradu, ima 36 godina i stalno je između flerta i napada. Kada flertuje to zvuči ovako: „Za mene su najvažnije zelene površine. Beograd će konačno biti grad za građane.“ A kada napada: „Uopšte nije čudno što Srbija ima odlične odnose sa arapskim svijetom. Mi smo možda imali probleme sa susjedima, ali nikada sa muslimanima. Mi nismo Njemačka.“

Na stranici investitora Eagle Hills (Orlova brda) može da se vidi čitav niz projekata iza kojih stoji Mohamed Albar. Srbija je tu između projekata u Maroku, Nigeriji, Jordanu i Bahreinu, sve zemlje u kojima se putevi novca rijetko zakonski prate i sankcionišu. Osim toga, svi ti projekti su staklene palate u sred ničega. U pustinjskim Bahreinu je to ispravno. Ali, na arhitektonskoj simulaciji je Beograd, grad sa 2.000 godina istorije, potpuno nevidljiv. To je grad koji je za vrijeme Jugoslavije bio centar jugoistočne Evrope. U međuvremenu, nema Jugoslavije, budućnost Beograda je neizvjesna. U sred tog bola padanja na niske grane, pojavljuje se neko s tovarom para.

Međutim, obećana radna mjesta nastaju samo na građevini. Planiranje, dizajn, marekting, uprava, čak i njega parkova, sve će to raditi stručnajci iz SAD i Zapadne Evrope. Još jedan dokaz da Srbija od zemlje koja je imala jaku industrju, sada postaje zemlja jeftine radne snage.

"Ma kakvi", kaže Folić: „Ovo je početak renesanse Srbije“. Pokazuje na maketu Beograda na vodi, nekih osam kvadrata. Ubrzo me zaboli glava, ali ne od onoga što vidim već od jakog mirisa koji se ovde neprestano prska i koji me podsjeća na one koji koriste tinejdžeri na bi li prikrlili svoju nesigrunost.

Beograd je možda više Berlin nego sam Berlin (kaže Njemica)

Samo nekoliko stotina metara odatle, vidi se Beograd u najljepšem izdanju svoje oronulosti. Za svaki grad u kojem se u nekim poluruševinama pije mnogo alkohola, prije ili kasnije se kaže da je novi Berlin. To prije svega znači da je alkohol jeftin i da grafiti nisu prefarbani. I da još ima nekoliko ljudi koji do trideste spavaju do podne. Gledajući tako, Beograd je možda više Berlin nego sam Berlin.

U maketi Milutina Folića, taj Beograd je smanjen na biotop, na dio uličice sa konzerviranim prostorima za „divlje kreativce“. O njima potom Ziddojče cajtung naširoko piše, o KC Grad, o Dvorištancu...

I potom nam predstavlja „Dobricu Veslinovića, koji u svježe opeglanoj košulji i sakou od tvida, stoji na jednoj od platformi, vjesniku Beograda na vodi. Pokazuje na sivu pjenu na Savi, neprijatnog mirisa: „Ovdje se prazne toaleti Bograda.“ On je protiv Beograda na vodi i zajedno sa tridestak prijatelja osnovao je tzv. Ministrstvo prostora: izdaju novine, organzuju demonstracije, podržavaju ljude čije kuće će biti srušene zbog Beograda na vodi. Oni ne vjeruju u pobjedu i kažu da makar žele da iznesu što više prljavih detalja o cijelom projektu. Na primjer to, da se broj budućih radnih mjesta stalno koriguje i da je sa početnih 20.000 sada riječ o 13.000.

Veselinović nema problema sa deplasiranom Dubaji estetikom. Neboderi su u redu. On živi na Novom Beogradu, dijelu grada za koji se može reći da je bio neka vrsta Beograda na vodi Titovih ljevičara. To je dijelom nikada završena utopija, koja je ipak stvorila mnogo stambenog prostora. Ljudi su sebi stvorili niše, lijepo je tu živjeti. Bilo je to vrijeme kada se vjerovalo u bolju budućnost. Prije 50 godina je ona i bila moguća. Beograd na vodi je nešto drugo – on je iluzija o jednom Novom gradu. Rijetko ko vjeruje da će tornjevi uopšte biti izgrađeni.

Protiv takvih sumnjivaca u petak su nastupili premijer Vučić i investitor Alabar. Dva ašova i crvena kolica – polaže se kamen temeljac za veliki toranj. 50 fotoreprtera. Ali, pitanje ko će prvi da zabode ašov u zemlju. „Ti si ovdje bos, kaže gost iz persijskog zaliva i stavlja srpskom premijeru ruku na rame. „Ne“ kaže premijer i smješka se. „Ti si bos, neka poslije tebe krive za sve“.