Bašar al Asad: nekoć nada Sirije, danas diktator
17. juli 2020
Jedan granični prijelaz treba biti dovoljan. Ubuduće bi humanitarna pomoć u malobrojna područja koja još kontroliraju protivnici režima trebala stizati samo preko mjesta Bab al-Hava, u blizini tursko-sirijske granice. Time su zatvorena tri od nekadašnja četiri granična prijelaza. To su Rusija i Kina progurale prošlog tjedna u Vijeću sigurnosti UN-a.
Te dvije zemlje s pravom veta argumentiraju da UN-ov program pomoći krši suverenitet Sirije, da vlada u Damasku to nije formalno odobrila. Prema agencijskim vijestima Moskva želi da dostava humanitarne pomoć malo po malo potpuno prestane. Ali, samo na sjeverozapadu Sirije, po navodima UN-a, oko 2,8 milijuna ljudi je ovisno o humanitarnoj pomoći.
"S čizmom na glavi"
Dokazivanje vlastite moći bezobzirnim tlačenjem vlastitog naroda. To je strategija karakteristična za čovjeka čije interese štite Rusija i Kina u Vijeću sigurnosti UN-a. Od inauguracije prije 20 godina, 17. srpnja 2000. godine, sirijski predsjednik Bašar al Asad svoju vlast temelji na strahovladi. „Nema drugog načina vladanja našim društvom osim s čizmom na glavi ljudi“, citira izjavu mladog Bašara al Asada iz 1995. godine novinar Sam Dagher, koji je godinama iz Damaska izvještavao za Wall Street Journal.
Te godine je njegov stariji brat Bazil poginuo u prometnoj nesreći. Od tada je Bašar al Asad pripreman za nasljednika svoga oca Hafiza al Asada, koji je tom zemljom vladao čvrstom rukom od 1970. godine. U to vrijeme, piše Dagher u knjizi o obitelji Asad objavljenoj 2019., događa se i unutarnja promjena tada 30-godišnjaka koji se najprije morao osloboditi iz sjene svoga nadmoćnog oca.
Asad modernizira državu nadzora
Mnogi su na početku imali dojam da je Bašar al Asad potpuno drukčiji tip vladara nego njegov otac ili brat: on je nastupao manje agresivno, više suzdržano. Sredinom 1990-ih godina živio je u Londonu gdje je nakon studija medicine bio na specijalizaciji za očnog liječnika. Medicinar obrazovan na zapadu kao nasljednik jednog bliskoistočnog diktatora: ta obećavajuća predodžba mu je koristila na početku vladavine. Kratko vrijeme je Sirija doživjela razdoblje u kojem su intelektualci razmjerno slobodno mogli raspravljati o demokraciji i građanskom angažmanu. Bašar je za mnoge bio čovjek nade.
To je zabluda, kaže novinarka Kristin Helberg, koja je dugo izvještavala iz Damaska i bila jedna od rijetkih zapadnih novinara u Siriji. „Slika čovjeka nade počivala je na
nesporazumu.“ Mnogi Sirijci, ali i zapadni političari, polazili su od toga da će netko tko se zanima za računala i Internet i tko se obrazuje u Engleskoj reformirati Siriju.
„Ali, Bašar nije nikad bio reformator", kaže Helberg u razgovoru za DW. „Odreći se ovlasti ili temeljito promijeniti poluge moći svoga oca, na to Bašar nije bio ni spreman niti sposoban. On je bio i ostao dijete 50-ih godina, stare države nadzora, koju se na svim razinama vodi autoritarno i koju bezskrupulozno iskorištava vladajući klan – iako nije nastupao kao grubi diktator.“
"Nemoj imati milosti!"
Bašar al Asad nije poznavao samo otvoreni London. Isto tako je poznavao diktatorske odnose kod kuće – kao i opasnosti koje bi mogle prijetiti vladajućoj obitelji. Tako je u njegovoj mladosti uhićen jedan vozač blizak obitelji. Navodno je planirao atentat na mladog Bašara. „Asadova djeca su naučila iz toga da se njihov neprijatelj svugdje može skrivati, da mu se ne smije dati priliku“, zaključuje biograf Dagher. „Izdajnike se mora svugdje tražiti. Mora ih se onemogućiti gdje god se nalazili“, podučavao je Hafiz al Asad svoga sina. I „nemoj imati milosti“.
Hafiz al Asad je tu maksimu dosljedno provodio od 1970-ih godina – i Siriju pretvorio u policijsku državu i mučilište. Novinar Mustafa Kalifa, koji živi u izgnanstvu u Francuskoj, zbog kritike režima je godinama bio u zloglasnom zatvoru Tadmur u blizini grada Palmire. U svom romanu „Kuća strave“ on opisuje sustavno mučenje zatvorenika, od svakodnevnih nasilnih ispada do prisiljavanja da piju vodu iz kanalizacije.
Strah kao instrument vladavine
Mučenje je karakteristično za ophođenje režima s kritičarima i protivnicima. „Čitavo sirijsko pučanstvo se boji“, kaže Kalifa u razgovoru za DW. „Svi znaju da postoje ti zatvori i da se tamo ljude muči i ubija. Svi znaju da vlada samo zakon jačega, a ljudi ne žele svoj život staviti na kocku. To su metode režima."
Taj način vladavine uskoro je usvojio i Bašar al Asad. On provodi modernizaciju, ali ne političke reforme. Kad su Sirijci zahtijevali više demokracije Bašar al Asad je 2000. godine, neposredno nakon preuzimanja dužnosti, u društvu svog bliskog suradnika Manafa Tlasa, koji je kasnije pobjegao iz Sirije komentirao: „Ti ljudi su izgubili razum, oni žive u svijetu fantazije." Pred drugim suradnikom je izjavio: „Daš im prst, oni hoće cijelu ruku.“
Da bi takve želje mogao spriječiti Asad treba razgranat aparat, danas više nego ikada, kaže Kristin Helberg. „Asad ne može bez sigurnosnog aparata. Njegov otac je uspostavio mrežu raznih tajnih službi koje međusobno konkuriraju i tako se međusobno drže u šahu. Ni jedan šef tajne službe nije dovoljno moćan da napravi državni udar protiv Asada.“
Diktator je proigrao svoju suverenost
Pa ipak Bašar al Asad u desetoj godini rata ne vlada ništa jače u Siriji, iako je većina zemlje ponovo pod njegovim formalnim nadzorom. Ustanak 2011. on je brutalno ugušio, rat koji je iz toga nastao odnio je više od 500.000 ljudskih života. Za mnoge od tih žrtava kriv je on.
Rasprava u Vijeću sigurnosti UN-a o slanju humanitarne pomoći pokazuje koliko je Asad ovisan prije svega o pomoći Moskve. Rusija skupo naplaćuje svoju vojnu potporu kao i Iran, druga Asadova sila zaštitnica. Obje zemlje su nazočne u Siriji vojno, politički i gospodarski, one će bitno utjecati na budući razvitak te zemlje. Politički je Asad proigrao neovisnost svoje zemlje.
Ali, predsjednik ne može natrag, smatra Helberg. Svaka prava reforma u Siriji bi dovela do pada sustava. „Zato njegov režim može samo nastaviti vladati kao i do sada – tlačenjem, mučenjem, korupcijom – i borbu koju vodi pod svaku cijenu kako bi zadržao vlast lažima i propagandom predstavljati kao borbu protiv terorizma."