"Bankari lako kupuju političke probisvijete"

O sve težoj ekonomskoj situaciji i dubioznom socijalno-političkom odgovoru na nju, razgovarali smo s jednim od najvećih hrvatskih stručnjaka za socijalnu politiku, prof. dr. Gojkom Bežovanom s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Uz akademsku funkciju, Bežovan je član i raznih udruga te nevladinih inicijativa, ali njegove sugestije i osvrti razmjerno malo dospijevaju u širu javnost. Riječ je o kritičkom razmišljanju koje mnogima nije drago čuti.

Deutsche Welle: Profesore Bežovan, kako gledate na hrvatsku socijalnu politiku u poredbi s aktualnom socijalnom situacijom?

Gojko Bežovan: Socijalna politika uopće ne odgovara realnim prilikama. Zapravo, ona se ne bavi dnevnim redom socijalne politike i socijalnog razvoja. Za to ima konkretnih primjera. Ulaskom u EU trebali bismo slijediti određenu inovativnu razvojnu logiku. Recimo, prema načelima strategijske inicijative "Europa 2020", trebalo bi smanjivati postotak ispadanja učenika i studenata iz sustava obrazovanja, a mi to uopće ne spominjemo. Drugi sličan problem vezan je uz stariju populaciju, čiji je dio integriran u sustav rada i ima određena prava. Ali, broj nezaposlenih raste, sad ih je već preko 350 tisuća i mi smo se zatekli u problemu koji se inače naziva dualizmom. Već pet godina, naime, padaju svi gospodarski pokazatelji, no mirovine koje se plaćaju iz sustava međugeneracijske solidarnosti i dalje rastu.

A što bi po Vama trebalo poduzeti, samo dekretom zaustaviti rast ili tu istu vrijednost iskoristiti za neku drugu svrhu?

Taj višak, uvjetno rečeno, treba preusmjeriti k nezaposlenima, koji nemaju gotovo nikakva prava. Država i vlada nejednako tretiraju te dvije skupine, jer se uzima novac iz proračuna za rast mirovina, a ništa se aktivno ne ulaže za poticaje zapošljavanja. Također je važno uočiti da u ministarstvima koja su zadužena za taj dio politike nemamo dovoljno kompetentnih ljudi, dok je broj ministarstva narastao. A zbog toga je napravljen niz proceduralnih i programskih grešaka u tom području.

U vezi s mirovinskim sustavom i Europskom unijom: što donosi članstvo u EU-u, koliko sugestivnu socijalnu politiku, ako uzmemo u obzir da većina članica gleda na komercijaliziranu mirovinsku štednju puno više kritički nego Hrvatska?

Neke zemlje članice EU-a su još 2001. godine, kad smo mi uvodili kapitalizirani drugi stup obvezne mirovinske štednje, naručile studiju koja je pokazala da se mirovinska reforma ne može provesti na taj način, jer se tranzicijski trošak ne može platiti. Tranzicijski trošak jest onaj koji nastaje činjenicom da se država radi isplate mirovina zadužuje za onoliko novca koliko se izdvaja u taj stup, plus kamate, i to se zadužuje kod onih koji su dobili ta izdvajanja na upravljanje i kapitaliziranje. Ipak, poticajno bi bilo, što se nadalje tiče konteksta EU-a koji spominjete, izraditi programske dokumente u okviru politike zapošljavanja i politike protiv siromaštva i isključenosti.

U politici puno korumpiranih

Često ste govorili o toj zamci tranzicijskog troška, ali se nitko od zaista odgovornih nije niti osvrnuo na to?

Da, između ostalog i zato držim da je zastrašujuće veliki dio ljudi u našoj politici korumpiran, dok većina ostalih ne razumije o čemu se radi. Ta korumpiranost potječe od globalne financijske industrije, bankara koji u službi svog profita lako kupuju raznorazne političke probisvijete na istaknutim položajima. To nije nikakva posebna tajna, kao što znate, ali samo ponavljanje istine očito nije dovoljno.

Kako uslijed toga procjenjujete važnost narodnih inicijativa u obrani najšireg interesa od pohlepe i utjecaja financijske industrije, kao što je inicijativa Udruge Franak?

To je izuzetno važan moment u našoj stvarnosti, ta udruga je pokazala što u modernom smislu znači civilno društvo. Građani su precizno locirali problem i samoorganizirali se kako bi zaštitili svoj interes. I dok oni nisu pobijedili na prvostupanjskom sudu, problem kreditne ovisnosti o deviznoj klauzuli uopće nismo mogli učiniti relevantnim u javnim raspravama. Danas je to legitimna politička tema. Mnoge zemlje same su zaštitile svoje građane, dok se naša država i dalje bavi špekulativnim poslovima s privatnim subjektima na tržištu nekretnina, primjerice, kako bi nešto ušićarila.

Savezništvo vlade i špekulanata

Na valu narodnog samoorganiziranja, ipak je zatim pozitivno reagirala i vlada u jednom prijedlogu zakona, bar donekle?

Svakako, to treba upisati kao plus ministru financija Slavku Liniću, jer je izašao u susret prvenstveno velikoj skupini mlađih ljudi koji su bili de facto prevareni zaduživanjem uz nepovoljnu deviznu klauzulu, i koji su dospjeli u bezizlaznu egzistencijalnu situaciju. To je dio najveće socijalne i čak gospodarske nevolje s kojom se Hrvatska suočila, da se populacija mlađih i kreativnih i produktivnih ljudi, a koja bi trebala biti nositelj našeg razvoja, u velikoj mjeri zadužila nepredvidivo skupo. To je posljedica tog vladina savezništva sa špekulantima iz financijske industrije, i sve donedavno nikog definitivno nije bilo briga što oni vuku mlinski kamen oko vrata, a koji čitavu zemlju vuče na dno.

Smanjivanje radničkih prava

S obzirom na socijalne prilike, kako gledate na vladine pokušaje da smanji radnička prava kroz radnu legislativu?

Radi se o dijelu jednog šireg trenda protiv kojeg mi nećemo moći ništa, nažalost. Razina radničkih prava sravnit će se neminovno s onima u Mađarskoj i Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. Vidimo i sami da su nam brutto iznosi plaća nekonkurentni, pa strane tvrtke svoja predstavništva sele u npr. Beograd. S druge strane, nemamo djelotvorne socijalne programe, a mnogi od onih koji postoje, nastajali su kao koruptivni ili klijentelistički projekti, poput sustava mirovinskog i sustava zdravstvenog osiguranja. Pritom nejednakost u društvu raste, povećavaju se socijalni rizici.

Sustav raspodjele socijalnih potpora u Hrvatskoj, među ostalim je problematičan i zbog decentraliziranosti, koju zloupotrebljavaju mnogi lokalni načelnici gradova i općina?

To je jedan od velikih problema koji također izmiče fokusu hrvatske javnosti. Naime, na području čitave zemlje trebala bi vrijediti ista socijalna prava. Bez obzira je li netko stanovnik Zagreba ili Župe Biokovske. Štoviše, onaj iz Župe Biokovske trebao bi imati i veća prava. Mi smo u unitarnoj državi, a ne federalnoj, a čak i federalne države to poštuju – SR Njemačka je 20 puta veća od Hrvatske pa na čitavom njezinu području vrijede ista socijalna prava. I sva prava mogu se ostvariti u nadležnoj državnoj instituciji, dok gradonačelnik ne smije dati u te svrhe ni prebijenu paru. Oni u Hrvatskoj trguju time, dakle, a upravitelji lokalnih centara za socijalnu skrb često ne mogu ni doći do njih radi razgovora, kao da su u različitim državama. Jer, on gradonačelniku i ne treba, pa zašto da gubi vrijeme s njim.

S profesorom Bežovanom razgovarao: Igor Lasić.

Odgovorni urednik: Faruk Šabanović