Ferhadija – mjesto stradanja i simbol suživota

„Najteže mi je kad se sjetim dana kada su kamioni srpske vojske pred džamiju dovezli ljude iz logora na Manjači. Bio je petak, mi smo klanjali džumu-namaz, to je išlo tajno, mi smo morali biti tihi, a onda je muftija skroz prekinuo molitvu, jer se vani čuo kamion. I tad sam vidio što nisam ni sanjao da ću ikada u životu vidjeti - pakao“, priča Kasim Berberović, dok u obnovljenoj Ferhadiji priziva sjećanja iz rata u njegovom rodnom gradu. Silom prilika, jer mu je majka bila bolesna i nepokretna, Berberović je cijelo vrijeme rata bio u Banjaluci i u tom periodu se, priča, nagledao dosta stravičnih scena. No sjećanja na ljude iz logora na Manjači ostala su najupečatljivija. „To su bili ljudi kosturi, oni su jaukali i plakali i mi smo ih na noslilima unijeli u džamiju, da im se nekako pomogne. Te jauke nikada neću zaboraviti“, priča Berberović.

Pomoći tim ljudima u tom trenutku je u Banjaluci bilo izuzetno teško - kretanje po gradu i odlazak doktoru mogao je značiti i smrt. U Banjaluci nije bilo ratnih dejstava, ali je bilo terora druge vrste, a s ciljem protjerivanja ili dobrovoljnog odlaska svog nesrpskog življa iz grada, pričaju Banjalučani. Vlasti su se pri tome služile raznim metodama, od davanja otkaza nesrpskim uposlenicima, preko policijskog sata, radne obaveze i prije svega premlaćivanja – na ulicama, u logorima i policijskim stanicama. Jedinice srpske vojske često su vršile pretres u hrvatskim i muslimanskim kućama, ljudi su premlaćivani još na putu do policije, a posebno ozloglašen je bio takozvani Crveni kombi. On je kružio gradom i njegovo osoblje nasumice je legitimisalo i hvatalo ljude, koji su bivali pretučeni na licu mjesta – često i nasmrt. „Banjaluka je sva zapravo bila jedan veliki zatvor u kojem su svi i u svakom trenutku mogli biti uhapšeni i pretučeni. Pomoć pretučenima su davale humanitarne organizacije iz Njemačke, te Merhamet i Karitas, koje su dolazile da previjaju te pretučene ljude. Jer i tim ljudima je neko morao dati medicinsku pomoć, a nije se smjelo kretati po gradu“, priča i Dževad Šarić, koji danas ponovo redovno dolazi u Ferhadiju.

No, iako je atmosfera u gradu u to doba bila napeta i iako je vladalo potpuno bezumlje, kako priča banjalučki novinar Mišo Vidović, i u tom haosu je bilo pozitivnih primjera suživota i brige za komšije, bez obzira na vjeru i naciju. „Ja znam čovjeka koji je onaj dan kada je Ferhadija srušena u jednoj muslimanskoj mahali na sav glas vikao kako ga je sramota što se zove kako se zove. A bio je srpske nacionalnosti. Ali bio je pravi Banjalučanin i za njega je Ferhadija, kao i za sve druge prave Banjalučane, bila simbol našeg grada. I onda je išao od kuće do kuće i tješio ljude, i govorio je kako je siguran da će doći dan kada će Ferhadija ponovo nići kao feniks iz pepela“, svjedoči Vidović.

I bez rata- rat

Ono što je Banjalučanima u to vrijeme pomagalo pri legitimacijama na ulicama, bila je takozvana ispisnica; dokument koji je potvrđivao namjeru vlasnika da će u skorije vrijeme napustiti grad. Za vlasti je vađenje tog dokumenta bila potvrda da su sijanjem terora ostvarili svoj cilj, te je legitimisani onda bivao pošteđen novih batina. „Ta ispisnica se dobijala u policiji, ali je i to opet bilo opasno, jer ste nakon ispisnice trebali još 14 dokumeta, zbog kojih ste se morali kretati gradom i od kojih je svaki, u ono doba, koštao 100 maraka. A nikad se nije znalo šta se može desiti“, priča Šarić.

Te dokumente Banjalučali su pokušavali prikupiti u pauzama nakon boravka na takozvanoj radnoj obavezi, a ona je opet bila poseban vid terora nad nesrpskim stanovništvom. Kroz to su prošli i Šarić i Berberović, kao i Ismet H. (pravo ime poznato redakciji), koji se u obnovljenoj Ferhadiji u međuvremenu pridružio dvojici prijatelja i sa njima prebire ratna sjećanja. „Oni koji nisu bili mobilisani, morali su se javiti u vojni odsjek i prijaviti za radnu obavezu. Išlo se po dvije sedmice, ja sam na primjer bio na ratištu kod Doboja i tamo sam kopao rovove. Ljudi su pored mene letjeli u zrak. Ugledni profesori i doktori su čistili ulice, tako ih se htjelo poniziti, radili su se najteži poslovi, ljudi su čak morali kositi livade koje su bile minirane. Izgovor je bio da se kosi trava, ali je srpska vojska te livade tako deminirala – tijelima Bošnjaka i Hrvata.“

Rušenje džamija

Tako je bilo u Banjaluci s početka devedestih i u takvoj atmosferi su porušene i sve banjalučke džamije. Ukupno njih 16, od kojih neke od izuzetne kulturno-historijske vrijednosti: džamija Ferhadija sa Sahat-Kulom, nekoliko turbeta, te džamije Arnaudija i Gazanferija. Porušeni ostaci džamija kamionima su razvezeni širom grada na deponije smeća, ili su bačeni u Vrbas. Tako je bilo i sa Ferhadijom. Ona je srušena 7. maja 1993. godine, a za kamenjem od kog je bila sagrađena, za jedinstvenom vrbaskom sedrom, dugo se tragalo, pa je i to, pored političke situacije, usporavalo obnovu simbola grada Banjaluke.

„A onda su ljudi u Islamskoj zajednici, nakon dugo godina, ipak dobili dojavu gdje bi se to kamenje moglo nalaziti i nešto toga je i nađeno, a bilo je pet metara ispod zemlje i prekriveno smećem. Nešto se moglo iskoristiti, a nešto se moralo nanovo klesati, jer je Ferhadija morala izgledati baš onako kako je izgledala prije rušenja“, priča Kasim Berberović i dodaje kako su tu dojavu Islamskoj zajednici u Banjaluci dali ljudi koji su najvjerovatnije učestvovali i u samom rušenju.

Suživot samo deklarativno

A kako je danas u Banjaluci, kako je biti musliman i redovo dolaziti u Ferhadiju? „Pa, nije najbolje, zadnjih godina je bilo dosta incidenata. Mi znamo da mnogi Srbi u gradu to osuđuju, ali ne znamo šta da mislimo o tome što se ti počinioci nikad ne uhvate. Cijelo vrijeme se nešto opstruira, sa tim se mora prestati, to je problem. Na polaganju kamena temeljca je ubijen čovjek, počinioci nisu pronađeni do danas. Mi smo vam ovdje dobri samo za dadžbine, a kad tražimo povrat imovine, naša prava, ono što je naše a što nam je u ratu oteto, odmah ne rade kompjuteri, odmah je sudija na odmoru i tako dalje“, pojašnjava Berberović. I to je najveći problem, kažu banjalučki muslimani. Ljudi koji su indirektno podržavali zločine ili su ih prećutkivali, danas su dio vlasti, neki čak sjede i u ministarstvima. „Pa, kako“, pitaju se „da ljudi tu vjeruju jedni drugima“.

Ali nije li upravo obnova Ferhadije dokaz da je vlastima stalo do pomirenja i suživota? „Pa jeste, to je dobar znak i fina poruka, ali šta vrijedi to izjašnjavanje za suživot, kad će sutra ovdje u Ferhadiji na namazu biti pet ljudi. Ovo se nije sagradilo za ljude, jer ih više nema, jer su otjerani, ovo se sagradilo za strance i za turiste, da se ima šta pokazati“, kaže Dževad Šarić.

Otvorenju džamije Ferhadije prisustvovaće tako visoki zvaničnici, kako iz inostranstva tako i iz Sarajeva i entitetske vlade u Banjaluci. Predsjednik RS-a Milorad Dodik već je posjetio Ferhadiju i kao poklon pred otvaranje darovao veliki crveni tepih. Znak da su muslimani u Banjaluci dobrošli i rado viđeni? „Ako je iskreno i od srca, treba mu se zahvaliti. Ali to ne rješava naše probleme i ako se zaista želi pomirenje i da i mi ovdje u Banjaluci svi imamo ista prava, onda prvo mora proraditi pravna država i onda je pred nama još puno, puno posla“, kaže Dževad Šarić, jedan od onih koji, kako kaže, svim srcem vole Ferhadiju, baš kao i svi drugi istinski Banjalučani, bez obzira na vjeru i naciju.

Banjalučki novinar Mišo Vidović smatra ipak da je obnavljanje Ferhadije dobra poruka i da ima osjećaj da su Banjalučani spremni na pomirenje i spremni da, kao i decenijama prije zadnjeg rata, ponovo poštuju jedni druge. „Ranije je oko Ferhadije bilo dosta radnji i dućana i u jednom od tih dućana je radio i jedan kujundžija Risto. Kada bi se na Ferhadiji začuo ezan, on je prestajao sa radom i čekao da vjernici završe molitvu. Pravi Banjalučani su oduvijek poštivali jedni druge, bez obzira na vjeroispovijest“ kaže Vidović. I imam osjećaj, dodaje on, da je došlo vrijeme da ljudi ponovo žele živjeti u miru i obostranom poštovanju.