Bahatost i zaostalost plešu bečki valcer

Zapadni Balkan je tehnički termin koji Evropska unija koristi evo već 17 godina kako bi označila zemlje bivše Jugoslavije iz čijeg niza je izuzeta Slovenija, kao odveć zapadna, a kojima je pridodata po svemu prava balkanska zemlja – Albanija. U Njemačkoj i na Zapadu taj pojam je na lošem glasu, jednako kao i pojam od kojeg je izveden – Balkan. Ali u dotičnom dijelu svijeta ni Zapad nema samo fanove. Preduga je priča kako je do toga došlo, ali je važno da su se takvi stavovi okamenili u stereotipe. Na jednoj strani zaostalost koja je imanentna Balkanu, na drugoj bahati cinizam moći koji je imanentan Zapadu. Dakle, u Beču će po toj misaonoj formuli „zaostalost“ i „bahatost“ opet zaplesati beskonačni valcer.

Nije im do „Zapadnog Balkana“

Istina glasi da Njemačkoj & co nije do toga da u dogledno vrijeme prime polupropale siromašne države u poludovršenu Evropsku uniju. No, niko neće to iskreno da kaže. Samo se kao mantra ponavlja obećanje sa samita EU u Solunu 2003: „Budućnost balkanskih država je u Evropskoj uniji“.

U međuvremenu u zapadnim prijestonicama preovladava strah da bi na kraju balade u EU mogle da uđu zemlje sa sumnjivom budžetskom disciplinom helenskog tipa. Ili bi, ne daj Bože, neke od njih mogle biti primljene čak i u evrozonu. Isto tako, u zapadnim prijestonicama se sluti da među zapadnobalkanskim zemljama ima i takvih, čije manjine, kao recimo Romi iz Rumunije i Bugarske, radije žive u Dortmundu nego u svojoj otadžbini, marginalizovani u bijedi.

Stara neprijateljstva u regiji

Isto tako je činjenica da su se bilateralni odnosi između Srbije sa jedne strane i Bosne i Hercegovine i Hrvatske sa druge u posljednih godinu dana znatno pogoršali. Uzrok je nesposobnost elita tih zemalja da priznaju sve činjenice iz ratova završenih krajem prošlog vijeka i da te činjenice integrišu u sopstvenu kulturu sjećanja. Tako se predstava o komšiji kao neprijatelju i dvije decenije nakon rata po potrebi može aktivirati.

Mnogo hvaljeni Briselski sporazum, koji su 2013. potpisali Beograd i Priština suštinski nije sproveden, a sada se sporazum o sprovođenju sporazuma slavi kao istorijski uspjeh. Paradoksalno je ali istinito: Evropska unija navodno investira u pravnu državu na Kosovu uz pomoć Euleksa, a građani Kosova masovno traže svoja prava u Njemačkoj, podnoseći zahtjev za azil.

Nepodnošljiva ekonomska situacija

Ni jedna bivša jugoslovenska republika nije dostigla stepen ekonomskog razvoja iz 1989. Čak i Hrvatska, koja je nova članica EU, od 2008 ide ekonomskom nizbrdicom. A tamo gdje ekonomski pokazatelji izgledaju nešto bolje, kao u Makedoniji i Crnoj Gori, vlast, koja se smatra nepogrešivom, blokira istinski politički dijalog. Pogleda li se Bosna i Hercegovina, čovjek mora da se upita šta je Zapad kao stvarni protektorski vladar tamo radio čitavih 20 godina. Zemlja nije ni politički stabilna, ni ekonomski agilna.

Nešto je krenulo naopako i to iz oba pravca, pa susret Zapada i Balkana nažalost izgleda kao zagrljaj bahatosti i zaostalosti.

Mali koraci i reka izbeglica

U stvari, o tome se ćuti. Razmenjuju se komplimenti. Ide se sitnim koracima, a to se prodaje kao krupni uspeh. Radne grupe će pobrojati prekršena obećanja. Osnovaće podkomisije u ministarstvima. A lista uzaludnih pokušaja ili propalih ideja je isto tako dugačka kao lista optimističkih namera od pre godinu dana pri prvom susretu ove vrste u Berlinu. Neko bi morao da zasuče rukave. Ali ko? Domaćin sleže ramenima, a i gosti se prave ludi.

Umesto rešenja za krupna pitanja, nametnuće se jedna sveprisitna tema, izbegličke kolone prema Zapadu. Zapadnobalkanski predstavnici će ukazati na nesnošljivu situaciju u „uskom grlu“ između Grčke i Mađarske. Podsetiće svoje zaboravne partnere iz EU da ratne izbeglice dolaze preko Grčke kao članice EU da bi se domogle Mađarske, takođe članice istog kluba. I da u svom begu prolaze kroz dve zemlje, Srbiju i Makedoniju, kojima se još uvek osporava sposobnost da se učlane u klub. Ostavljena na cedilu od Brisela, Grčka šalje izbeglice dalje. A Mađarska se brani žicom, koju subvencioniše Brisel. Samo je pitanje vremena kada će se začepiti balkansko „usko grlo“.

Berlin će uzvratiti sa činjenicom da preko 40 odsto potražilaca političkog azila u Nemačkoj stiže upravo sa Zapadnog Balkana. I da to tako više ne može.

Srce u novčaniku

Svejedno je kome će se od ovog neravnopravnog bečkog političkog valcera zavrtjeti u glavi, izvjesno je jedino da iz austrijskog glavnog grada neće stići snažni ekonomski impulsi. Naime, jedna studija Univerziteta iz Nice je 2014 procijenila investicioni volumen koji je potreban ovim zemljama do 2020 na 110 milijardi evra! Na Zapadu je nemoguće organizovati političku većinu za odobravanje „paketa pomoći“ takvih razmjera. To je vrzino kolo. Ako ti ne investiraš kod mene, eto mene kod tebe.

Čim srce bojažljivo zatreperi u novčaniku, onda se od straha za pare problem ne vidi baš najjasnije. Možda bi pomoglo podsjećanje na jedno jugoslovensko iskustvo. Ekonomista Branko Horvat je 1968. zabilježio da Kosovo mora da ima dvostruko veći privredni rast od Slovenije, ako Jugoslavija želi da riješi problem nejednake regionalne razvijenosti. Horvat se pribojavao da će u suprotnom ekonomska, a time i društvena nejednakost „staviti na tešku probu nacionalnu osjetljivost jugoslovenskih naroda“. Kao što znamo „socijalistička solidarnost“ se razbila o ekonomsku datost, a Jugoslavija o nacionalnu osjetljivost. Troškovi ratne decenije su bili i za Zapad bitno veći od investicija, koje su bile potrebne prije raspada. Kosovo je i dalje najsiromašnije u Evropi, a Slovenija više liči na Austriju nego na Kosovo. To znači da je i aktuelni, zapadni „model modernizacije“ učinio bogate bogatijima, a siromašne siromašnijima.

Propast neoliberalne modernizacije

Ekonomski slabim zemljama koje su izložene jakom ekonomskom okruženju potreban je model ubrzanog razvoja. Same neće biti u stanju da ga finansiraju. Jer on dosta košta.

Može biti da su Njemačka i Evropska unija frustrirane činjenicom da novac koji su uložile u Balkan nije proizveo željeni efekat. Možda su investirali pogrešno? Možda premalo? Možda su sklapali poslove sa pogrešnim ljudima? Možda su na Balkan slali pogrešne ljude? A možda je i sam format godišnjeg okupljanja, kao što je ovo u Beču, naprosto pogrešan. Naposljetku, možda je potreban iskorak od sedam milja umjesto sitnog, nevoljkog koračanja?

Svakako se demokratskim zemljama sa stabilnom tržišnom ekonomijom ne može spočitavati da se nisu trudile. Stvarno su se milijarde evra prelile u regiju. Doduše, poneka milijarda se prelila i nazad. Toliko novca, a tako malo učinka. To nam pokazuje da je razlika između dobrih namjera i dobrih rezultata zaista bitna. Zapad je već više od dvije decenije glavni politički i ekonomski igrač između Save i Jadrana. Kako stvari stoje, poslije jugoslovenskog neuspjeha u modernizaciji tog područja na pomolu je i zapadni neuspjeh. Simptomi su tu.

Ovakva diskusija neće biti vođena u Beču. Ali prije ili kasnije, na nekom drugom mjestu – hoće. Jer strategija „više istog“ potencira isti neuspjeh.