Azilanti u Srbiji: Gdje je nestala ljudskost?
10. decembar 2013Koncem novembra u Srbiji je pao prvi snijeg u ovoj godini. Snijeg je donio radost za djecu, stres za vozače i mnogo posla za komunalne službe. Za one koji traže azil, a koji još uvijek nisu dobili smještaj, snijeg je bio horor. Stotine azilanata je naime moralo spavati pod vedrim nebom. "Ovdje smo stigli u ljetnoj garderobi, a sada smo po ovom hladnom vremenu morali ostati u šumi", kaže 17-godišnji Kamran Ali iz Pakistana u razgovoru za beogradski Kurir. On sa tim nije računao, baš kao što nije računao ni sa tim da će domaće stanovništvo u brojnim općinama biti protiv gradnje centara za azilante u njhovim mjestima. "Pobjegli smo od rata, ali i ovdje nas ljudi žele linčovati", kaže Ali i postavlja pitanje: "Šta smo pogrešno napravili?".
Trenutno se u Srbiji nalazi oko 500 podnositelja zahtjeva za azil, od kojih većina potiče iz Sirije, Somalije, Eritreje, Afganistana i Pakistana. Srbijanski Komesarijat za izbjeglice uspio je tek početkom prošle sedmice zbrinuti sve u nužni smještaj. "Vlada se prekasno angažirala", kaže Radoš Đurović iz srbijanske nevladine organizacije Centar za pomoć tražiteljima azila. Đurović kaže kako početak zime ne bi smio iznenaditi jednu državu: „Nama ovde ostaje hroničan problem smještaja. Za taj problem je javnost davno trebalo da sazna, a država da proširi kapacitete onako kako su to uradile ostale zemlje regiona, znajući za krizu u Siriji i veliki priliv izbjeglica odatle.“
Razbiti predrasude
Beogradska vlada pokazala se bespomoćnom u svom odnosu prema nasilnim demonstrantima koji su protestirali protiv podnositelja zahtjeva za azil. Koncem novembra u selu Skela, u blizini Beograda, jedan nužni smještaj za izbjeglice je zapaljen nakon što su demonstranti barikadama spriječili da tu bude smješteno oko 70 podnositelja zahtjeva za azil. „Nije rješenje da dođu kordoni žandarmerije i da mi na silu uđemo u naš objekat. Demonstracijom moći sigurno se neće postići inkluzivan odnos zajednice prema ovim ljudima – a ti ljudi će tu morati da žive,“ smatra Jelena Marić, iz Komesarijata za izbjeglice. Komesarijat već godinama pokušava iskoristiti napuštenu kasarnu u blizini Mladenovca za prihvatni centar za azilante. No zbog protesta to mu do sada nije pošlo za rukom.
Aktivista Đurović kritizira prije svih političare u mjestima gdje postoje prihvatni centri za azilante ili gdje je njihova gradnja planirana. Đurović kaže da ti političari jeftinim populizmom pokušavaju prikupiti političke poene. „Političari na lokalu, u Obrenovcu i Banji Koviljači, šire animozitet prema strancima, neistine i laži. Normalno je da su onda građani uplašeni. Kada vam lokalni lider priča da će stranci donijeti nekakvu epidemiju, da će silovati naše najbliže i da će preplaviti Srbiju – to je jasno širenje ksenofobije i netrpeljivosti i podrivanje javnog poretka. A država uvijek ćuti,“ ljuti se Đurović i kaže da u srbijanskom društvu postoji plodno tlo za širenje predrasuda.
Neosnovani strahovi
Pri svemu tome su problemi izbjeglica u Srbiji sve samo ne nepoznati. Nakon rata, tokom raspada Jugoslavije, iz Hrvatske je u Srbiju pobjeglo oko 200.000 izbjeglica. Žalosno je da upravo brojne bivše izbjeglice sada protestiraju protiv tražitelja azila, kaže Đurović. „Devedesetih su bili smješteni u istim kampovima gdje su danas izbjeglice iz Sirije, zatim su ostali da žive u tom kraju i danas su glavni agitatori u protestima. Uhvatio sam neke od njih za rukav i pitao: „Kako vas nije sramota? Zašto ste tako licemjerni kada ste i vi dolazili tu…“ Nisam dobio odgovor. Mi samo gledamo sebe. Ekonomski problemi su duboki, svako gleda samo da preživi pa zanemarujemo humanost i solidarnost.“
Demonstranti pravdaju svoje proteste strahom od kriminala, kažu da su samo "zabrinuti građani", a ne i rasisti, te da su stranci u osnovi dobrodošli. No samo ne u njihovo vlastito susjedstvo. Naši sugovornici međutim naglašavaju da je protiv tražitelja azila u Srbiji podignuto ukupno ne više od 10 prijava, najčešće zbog krađe. S druge strane policija traži stotine srbijanskih građana zbog napada na azilante.
„Bilo je na desetine napada na tražioce azila – pogotovo u Banji Koviljači – gdje su presretani i gdje su im lomljenje ruke i noge. Organizovane grupe su operisale i presretale ljude jer su znale da im stiže veća količina novca preko Vestern uniona, novca koji im je potreban da nastave put ka Zapadnoj Europi", kaže Marić.
Činjenica je da brojni tražitelji azila već nakon nekoliko dana ili sedmica nastavljaju svoj put u pravcu Zapada. Doduše samo u ovoj godini je u Srbiji zahtjev za izdavanjem azila podnijelo više od 4.000 ljudi. No većina je već otišla dalje nečekajući odgovor. U Srbiji postoji apsolutna sloboda kretanja i ona se prije koristi kako bi se prije svega odputovalo u Mađarsku, a onda dalje u Njemačku ili skandinavske zemlje. U Srbiji izbjeglice ne žele ostati.
Autor: Nemanja Rujević / Zorica Ilić
Odgovorni urednik: Svetozar Savić