Avganistan mora biti lekcija
11. septembar 2020
Predsjednik Donald Tramp je građanima svoje zemlje obećao da će prekinuti „vječne ratove“ SAD. Trenutno najskuplja i najduža misija je ona u Avganistanu. U decembru ulazi u dvadesetu godinu. U njoj je život izgubilo više od 2.000 američkih vojnika, a poreske obveznike je koštala više stotina milijardi dolara. Tramp želi napolje iz Avganistana i vjerovatno još samo neko simbolično prisustvo. Bez dogovora sa NATO saveznicima on povlači sve više američkih vojnika i traži mirovne pregovore u Avganistanu sa bivšim neprijateljem, talibanima. Da li će ti pregovori imati uspjeha i kakva će ubuduće biti uloga talibana i njihove islamističke ideologije, Trampu je izgleda manje važno.
Prvobitni cilj operacije bio je da se uništi izvor terorističkih napada od 11. septembra među talibanima, koji su tada u Avganistanu bili na vlasti. Njemačku je tada odmah bilo moguće pridobiti za saveznika. Izgledalo je kao da ministar odbrane, socijaldemokrata Peter Štruk, u decembru 2002. godine najavljuje neku novu vrstu njemačke vojne doktrine: „Bezbjednost Savezne Republike Njemačke brani se i u Hindukušu.“ Veću težinu vojna operacije je dobila zbog namjere Zapada da od Avganistana napravi demokratsku zemlju. To je naročito dobro moglo da se proda njemačkoj javnosti koja kritički gleda na vojne intervencije.
Otrežnjujući bilans
Još na desetu godišnjicu operacije, 2011. godine, bivši generalni inspektor Bundesvera Harald Kujat je u intervjuu za list „Miteldojče cajtung“ kazao da je angažmanom Bundesvera Njemačka željela da pokaže solidarnost sa SAD. „Ali ako se uzme u obzir da je cilj bio stabilizovati zemlju i region, onda ova operacija nije uspjela." Takva procjena važi i danas.
Kada je riječ o političkoj situaciji u zemlji, stručnjak SPD za odbrambena pitanja Fric Felgentroj je u avgustu ove godine ocijenio da Avganistan „nije postao demokratska pravna država". Povodom izvještaja jednog oficira Bundesvera o propustima misije u Avganistanu, Folgentroj je kazao da „nije nikakvo novo saznanje to da se u Avganistanu krše ljudska prava i da je korupcija široko rasprostranjena, i u vladinim krugovima“. Niko od visokih zvaničnika to nije negirao.
Opasnost od terorizma, koja je 2001. godine krenula iz Avganistana, barem je privremeno suzbijena. Ali ciljevi o stabilizaciji i demokratizaciji nisu ostvareni. Laganim povlačenjem zapadnih vojnih snaga od njega se pratkično odustalo.
Oduprijeti se iskušenju
I Bundesver je platio visoku cijenu: stradalo je skoro šezdeset vojnika i zvanično je potrošeno 12 ili 16 milijardi evra – u zavisnosti od toga da li se računaju samo vojni izdaci.
Najvažnija lekcija iz Avganistana je jasna: potpuno je pretjerano bilo za očekivati da je u zemlji moguće izgraditi demokratiju prema zapadnim mjerilima. Ta lekcija se na odnosi samo na Avganistan. 2003., dvije godine nakon intervencije u Avganistanu, i predsjednik Džordž Buš je u Iraku bio ne samo u vojnoj, već i demokratskoj misiji – sa poznatim ishodom. Srećom, Nhemačka se nije priključila toj misiji. U potrazi za strategijom u Siriji, takođe se uvijek iznova postavlja pitanje vojne intervencije koja bi trebalo da zaustavi građanski rat i donese demokratiju. Takvi glasovi se mogu čuti i kada je riječ o Libiji.
U svakom pojedinačnom slučaju, veliko je iskušenje da moralni zahtjev za izvozom vrijednosti bude stavljen iznad realiteta. A ako nešto može da se nauči iz Avganistana, onda je to osjećaj za realnost.