Autokratija u Srbiji koja klizi ka diktaturi

Kada su nedavno lideri nekih opozicionih stranaka najavili da će bojkotovati lokalne izbore u pet opština u Srbiji, taj potez bio je dočekan sa znatnom dozom skepse, pa i ironije. Opozicioni političari su maltene ismijani zbog svog stava da je situacija na lokalnom nivou nepodnošljiva i da vlast sprovodi razne vrste terora nad opozicijom – od fizičkog nasilja, pa do različitih pritisaka. Mnogi su tada navodili kako dio opozicije zapravo traži opravdanje, jer nemaju formirane lokalne odbore u tim sredinama.

Ali kako su istovremeno stizali i neki konkretni primjeri nasilja vlasti, optika se donekle promijenila i vidjelo se da situacija, naročito u malim sredinama, ugrožava normalan politički život. Nedavno je i Demokratska stranka, koja je inače protiv bojkota izbora, saopštila javnosti da neki njihovi članovi zbog prijetnji i pritisaka odustaju da se nađu na izbornoj listi te stranke za lokalne odbornike. Zato i sociolog Đokica Jovanović za DW ističe kako to „nikako nije nešto što bi trebalo da bude predmet sprdnje. Na stranu da li neko negdje ima organizovanu stranačku infrastrukturu, ali krunska činjenica jeste da se vrši nasilje. A tamo gdje ima nasilja, tamo nema parlamentarizma. Ne radi se tu samo o teroru, već i o pritiscima koji idu iz drugog plana: prijeti se gubitkom radnog mjesta ili radnog mesta djeteta ili supruge. Tako da uslovi za izbore ne samo da nisu regularni, nego nisu ni elementarno civilizovani", upozorava Jovanović.

Pojačan pritisak na lokalu

Bavljenje politikom u Beogradu nije mnogo jednostavnije, ali je ipak nešto lakše biti opozicionar u glavnom gradu gdje vas daleko veća doza anonimnosti i jača svjetla medijskih reflektora na neki način štite od šikaniranja vlasti. Činjenica je da u Srbiji na lokalu nikada nije bilo ovako, ocjenjuje za DW i Jasmina Lukač, urednica političke rubrike lista Danas. „Tamo se ljudi poznaju licem u lice, tamo svako zna sve o svakom i tamo je neko ko je na opozicionoj listi ili se suprotstavio lokalnom moćniku – koji je moćan jer je vezan za vladajuću stranku u Beogradu – mnogo izloženiji nego neko u velikom gradu. To možda i nije novost da se dešava samo u vrijeme Vučića, ali moramo da konstatujemo da je u vrijeme njegove vlasti to zaista postalo intenzivnije i samo se dalje pojačava."

Ukoliko se vlast u tom smislu optuži za diktaturu odmah se pojave analitičari, među kojima ima i onih koji nisu previše naklonjeni Aleksandru Vučiću, a koji tvrde da je to pretjerivanje. Ili se u međuvremenu pojavljuju i neke nove sintagme koje situaciju u Srbiji opisuju kao „nesavršenu demokratiju". Da li za to što se dešava na političkoj sceni Srbije moramo da tražimo neke nove riječi kako se vlast ne bi uvrijedila? „Naravno da ne moramo", kaže Đokica Jovanović, „jer se jednostavno radi o autokratiji. Diktatura podrazumijeva sveukupnu kontrolu svih aspekata društvenog života. To se još uvijek ne dešava" – i tu sada Jovanović navodi jedno veliko ALI – „svaka autokratija teži da postane diktatura. Nema autokratije koja želi da postane demokratija. Zato stvar nije nimalo naivna i trebalo bi se pribojavati da ćemo, ukoliko se društvene snage tome ne suprotstave, lagano kliziti u diktaturu."

Opozicija: neka se društvo samo izbori

Ako se kao primjer uzmu predstojeći lokalni izbori u opštini Pećinci, navodi se da je atmosfera kao da se bira predsjednik države, a ne lokalni odbornici. Umjesto fotografija lokalnih kandidata vladajuće stranke, na plakatima stoji fotografija predsjednika Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandra Vučića. Opozicioni aktivisti tvrde da je na djelu neviđena količina prijetnji, ucjena i kupovine glasova. Kako se uopšte postaviti u takvoj situaciji i da li je bojkot izbora jedino rješenje? Jasmina Lukač smatra da nije. „Stiče se utisak da političke stranke čekaju da se društvo i mediji tome suprotstave, i da su oni tu da bi to samo malo artikulisali i malo jače medijski razglasili. Sličnu situaciju imali smo u vrijeme protesta protiv diktature. Neka klinci tamo demonstriraju, neka jurišaju na SNS, a mi ćemo da čekamo šta će oni da urade, pa ćemo se u nekom trenutku priključiti. Ne možete vi samo konstatovati da je na djelu političko nasilje i zastrašivanje, i čekati da se društvo samo sa time izbori."

Nikada se opozicione stranke nisu tako postavljale, čak ni u daleko težim vremenima, nastavlja Jasmina Lukač. „Takav stav nisu imale ni kad je bio rat, ni dok je vladao Slobodan Milošević. Neka politička borba je postojala i vera da su političke stranke te koje bi trebalo da donesu neku pozitivnu promenu u društvu".

Bojkot bi bio jedini i dobar način kada bi opozicija imala konsenzus o tome, dodaje Đokica Jovanović. „Jer, pitanje je koliko tu zaista imamo opozicije, a koliko je tu raznih trojanskih konja. Bojkot nekih partija u tom smislu ne znači ništa, jer će se uvijek izgraditi privid parlamentarizma". Ako se sada zapitamo kako se onda boriti, mislim da je problem opozicije što nedovoljno jasno artikuliše društvene probleme, kaže Jovanović. „Opozicija se zadržava na nivou parola i demagogije, i zato nema adekvatne borbe. Potrebna je ozbiljna analiza društvenih problema i nakon toga odgovarajući programi. Ukoliko toga ne bude ne vjerujem da će se nešto bitno promijeniti, osim ako vlast ne napravi neku katastrofalnu grešku."

Trange-frange koalicija

Kao neka vrsta eksperimenta i iznenađenja pojavila se i lokalna predizborna koalicija u Mionici koju čine Socijalistička partija Srbije (SPS), Jedinstvena Srbija Dragana Markovića Palme, i Srpska radikalna stranka (SRS) Vojislava Šešelja. Čelnici tih stranaka navode da će se zajedno suprotstaviti naprednjacima, ali u to naravno niko ne vjeruje, i sada se samo analizira kakav se manevar krije iza toga. Jasmina Lukač ipak smatra da to nije ništa neobično, jer se na lokalnom nivou često formiraju neobične koalicije. „A ova trojka je po meni prirodna koalicija, i to čak možda i na republičkom nivou, ali ne vjerujem da će do toga doći. Šešelj je previše slab, a mislim i da bi njegovo prisustvo odbilo tvrde sljedbenike SPS i Slobodana Miloševića. A Palma je samo lokalni lider."

Svi akteri te koalicije se od pada socijalizma bave samo međusobnom trgovinom, naglašava Đokica Jovanović. „Jedina politika Dačića, Šešelja i Palme je daj-dam, i trange-frange. Oni će ipak pomoći vladajućoj partiji, jer će svojom demagogijom utjerati ljude u taj ešalon birača koji će glasati za vladajuću stranku".