Autobusi sa izbjeglicama stižu na svakih pet minuta

Na usputnim bilbordima sve je još uvijek kao nekada: nude se „poslednje kobasice prije granice“ i poziva da se posjeti „Vestern salun Oklahoma“ u bavarskim Alpima. Ali već dugo tu nema nikakvih kobasica i nikome nije do toga da se igra kauboja. Stolice u „Salunu“ složene su na stolovima, a preko puta laju psi udruženja vlasnika njemačkih ovčara.

Između svega toga stoje plavo-bijeli policijski autobusi njemačke Savezne policije koji čekaju nove izbjeglice. Tako danas izgleda svakodnevnica na graničnom prelazu Vegšajd, idiličnom mjestašcu na jugu područja Bajariše vald, a koje je postalo pozornica izbjegličke krize.

Vegšajd od Hanginga na austrijskoj strani dijeli samo most. Donedavno se jedva moglo primijetiti da se preko mosta prelazi i iz jedne u drugu državu. Ali danas je sasvim očigledno da je tu – državna granica. Austrijska policija na drugoj strani ponovo propušta na stotine izbjeglica da, nakon što su satima čekali, krenu prema Njemačkoj.

Na njemačkoj strani, u narandžastom prsluku, stoji i Mansur Rastegar. On dobrovoljno pomaže u prihvatanju izbjeglica i preko megafona ih poziva na engleskom: „U dva reda, molim vas!“ Zatim taj rođeni Iranac ponavlja poziv na arapskom i na farsiju. Naravno da govori i njemački, ali sa bavarskim naglaskom. Od došljaka jedva da neko zna jezik zemlje u koju žele da uđu.

„Jednom će sve to da eksplodira“

Rastegar se ponovo ljuti: ni danas ne ide ništa u skladu s dogovorom sa Austrijancima. Neprestano je na nogama, radi najmanje 14 sati dnevno i – posreduje, prevodi, organizuje… „Skoro nikad ne znamo koliko će autobusa doći sa austrijske stane. To ne znaju ni njemački policajci.“ Jedino je jasno da izbjeglica ima sve više. Iza granice, stotinama metara pored puta, parkirani su autobusi. Jedan za drugim otvaraju vrata i iz njih izlaze iscrpljeni ljudi koji samo još žele da konačno stignu u Njemačku – nakon dana i nedjelja koje su proveli na putu, bez krova nad glavom i sa strepnjom šta ih još čeka.

U međuvremenu tamo oko 1.400 ljudi čeka na ulazak u Njemačku. I službenik Savezne policije Štefan Hercog je zabrinut. Već polako pada mrak, a autobusi još dolaze – na svakih pet minuta po jedan. Austrijski službenici najavili su da će ih tog dana stići 20, ali stiglo ih je bar dvostruko više. Kolona na mostu postaje sve duža, a raste i ljutnja policajaca – ne na izbjeglice, već na austrijske kolege. Mnogi njemački policajci nemaju razumijevanja za takvo kršenje dogovorenog broja izbeglica koji će doći.

Ono što policajce najviše brine jeste mogućnost izbijanja masovne panike. Teško je reći šta tako nešto može da izazove: neka glasina, pogrešno tumačenje nečega što izbjeglice vide i – za tren oka bi svako da bude prvi, bez obzira na sve i na bilo koga. Iskusnom policajcu to je jasno: „Tamo gde se toliko mnogo ljudi natera da budu zajedno, to će u jednom trenutku i da eksplodira.“ A u toj gužvi je i mnogo male djece koja će sigurno loše da prođu.

Satima se čeka na supu od povrća

Most i granica kod Hanginga nije mjesto gdje bi neko želio da ostane preko noći. „Sa one strane su čitave porodice jednostavno isterane iz autobusa i moraju da po noći stoje na hladnoći“, žali se Jozef Lamperštorfer, gradonačelnik Vegšajda. Ni ne trudi se da obuzda bijes na austrijske službenike i njihov postupak opisuje kao „svinjariju“.

Tamo preko, na stotine izbjeglica danima već moraju da spavaju na livadi. Jedina zaštita od hladnih noći jeste dvadesetak otvorenih ognjišta. Kišica sipi, temperatura je jedva oko pet stepeni. Njihova sudbina je čak i okolne seljake navela da im redovno donose bar drva za ogrijev. Gradonačelnik njemačkog gradića smatra da je taj logor na austrijskoj strani „ludilo“, i traži da se izbjeglice u autobusima odvoze do prihvatnih centara u Njemačkoj – i to bez zastoja na granici koja, po Šengenskom sporazumu, uopšte tu ne bi trebalo ni da postoji.

Na sreću, sada više niko ne mora da spava na otvorenom. Nakon što su i mediji ukazali da užasne uslove u kojima su smeštene izbjeglice, austrijski Crveni krst postavio je šatore koji se griju i u koje staje oko 2.000 ljudi. Tamo se i dijeli obrok, a red je dugačak bar sto metara. Nakon tri sata čekanja, izbjeglice dobijaju tanjir supe od povrća, pola banane i krišku trajnog bijelog hljeba iz kese.

Tanja Taler deli tu mršavu supu izbjeglicama u plastične posudice i pritom dobro zna da to jednostavno nije dovoljno. Supa se kuha u kantini u obližnjoj bolnici, ali nikad ne stigne u dovoljnoj količini. Uvijek moraju da je dodatno razrijede sa vodom da bi svako dobio bar jedan tanjir. A problem je i sa hljebom. Tanja je sa svojim dečkom dan ranije obišla sve okolne prodavnice i molila da joj daju jučerašnji hljeb koji bi inače vjerovatno završio u kontejneru.

Organizacija? Kakva organizacija?

Tanja Taler redovno je u Vegšajdu i veliko je pitanje kako bi bilo da nema takvih kao što je ona. Svakog vikenda dolazi iz Minhena – to su dobrih dva sata puta – i pomaže onako kako može. Kaže da je dobrovoljno pomagala i kad je minhenska željeznička stanica bila preplavljena izbjeglicama, ali ovo ovdje je, kaže mnogo gore. „Za razliku od Minhena, ovdje ništa nije organizovano.“ Nadležne lokalne službe čine samo ono što je neophodno potrebno, a za sve ostalo „prebacuju odgovornost na sve druge“, žali se Tanja.

Njen prijatelj Verner Prehtel i sam pomaže gdje stigne, ali ozbiljno sumnja da oni mogu da savladaju taj izazov: privatna inicijativa jeste lijepa stvar, ali to tako traje već danima. Čitava Njemačka bi trebalo da im pomogne, trebalo bi poslati vojsku da bar postavi poljsku kuhinju i pruži logističku pomoć. Sigurno je da bi trebalo poboljšati i saradnju sa austrijskim komšijama jer međusobno optuživanje neće riješiti ništa.

I iranski prevodilac Mansur Rastegar želi bolju organizaciju i dogovor. Bez toga ni on ne zna šta bi trebalo da radi: „Kad mi nismo sigurni, naravno da onda ne možemo ni da umirimo izbjeglice.“

Iako niko nije zadovoljan organizacijom, u jednom su ipak svi složni: nema smisla zatvoriti granicu ka Austriji. O tome već otvoreno govori predsednik vlade Bavarske Horst Zehofer, ali to ništa i nikome ne bi pomoglo. Sve granične prepreke između Austrije i Njemačke odavno su ukinute pa bi izbjeglice u tom slučaju stizale u Njemačku preko „divljih prelaza“, a tamo ne bi imali čak niti tu skromnu supu austrijskog Crvenog krsta.

Novembar je i u Alpima će skoro da padne snijeg. Pustiti izbjeglice da same traže put u Njemačku, sigurno bi odnosilo i ljudske živote – i to ne u dalekim hladnim dubinama Sredozemnog mora, već na stazama i putevima u njemačkim Alpima.