Atentat koji je promijenio svijet

Kako se primiče stota godišnjica Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u historiji čovječanstva, Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip, ima poseban značaj. Kao pripadnik „revolucionarne organizacije“ Mlada Bosna, on je 28. juna 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina poslije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički lideri, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke poene, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se historijske činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

Vladajuće strukture u BiH su nesposobne da mijenjaju sumornu sadašnjost i budućnost svojih „podanika“, pa se zato utrkuju u mijenjanju zajedničke prošlosti, a priča o atentatu je jedan u nizu pokušaja manipulacije historijom kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar Senad Pećanin.

„Oni koji slave otomanske okupatore BiH u Gavrilu Principu vide i direktnog pretka Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Drugi, koji ukazuju na tragični idealizam Principovog žrtvovanja ignoriraju činjenice o rukopisu Crne ruke kao instrumentu velikosrpskog hegemonizma. U sukobu prvih i drugih, Gavrilo Princip je ponovo žrtva, a sa njim i mogućnost trezvenog sagledavanja historijskih činjenica“, kaže Pećanin za Deutsche Welle.

„Ujedinjenje ili smrt“

Da li je Gavrilo Princip bio heroj, terorista ili žrtva indoktrinacije? Da li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srbijanska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom „Ujedinjenje ili smrt“, uticala na Mladu Bosnu? Historičari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio uticajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori dobili i oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je ispoljavala, i teroristička organizacija. „Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva“, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački historičar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome da li je Princip bio heroj ili terorista te da li je atentat bio povod ili uzrok rata. „Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je proizvelo jedan utisak da je riječ o terorističkom činu. To i jeste bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austrougarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata“, kaže Išek za Deutsche Welle.

Tomislav Išek: „Srpska vlada je bila apsolutno protiv rata“

Profesor Išek ističe da se uoči stote godišnjice atentata i Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje. „U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila historijska odgovornost ili da bi se sa nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, pominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir historijske činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srpska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata“, tvrdi Išek.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski historičar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga „Mjesečari“ izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za historiju Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19. 6. do 21. 6. 2014. godine biti obilježena i velikom naučnom konferencijom na kojoj će oko 150 historičara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. „Želimo vidjeti šta se može potvrditi, a šta eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata“, pojasnio je Kamberović.

Razlike u bh. gledištima

Percepcije tih događaja i danas su različite, posebno u BiH. Budući da je riječ o Balkanu, o Gavrilu Principu nema pravog historijskog odgovora, kaže za Deutsche Welle osnivač i urednik mostarskog portala "neznase" Emil Karamatić. „Uglavnom se sve svodi na epsko posmatranje uz prizvuk gusala s ciljem raspirivanja nacionalističkih strasti i, budući da je izborna godina, u svrhu najprizemnijeg oblika stranačkog divljanja. S druge strane, priča oko spomenika Franzu Ferdinandu samo je sirovi odgovor na sirovu priču oko Gavrila Principa“, kaže Karamatić.

Glavni i odgovorni urednik portala "buka" Aleksandar Trifunović podsjeća da je jedino političko gorivo koje pokreće život u BiH podgrijavanje strasti, pri čemu se koristi svaka ličnost ili događaj. Tako je i sa Principom. „Međutim, prekrajanje historije u beskonačnost predstavlja dokaz potpune nezrelosti jednog društva. U historiji koju sam ja učio u zemlji u kojoj sam odrastao, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav historijski odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan“, kaže Trifunović za Deutsche Welle.

U Srbiji nema posebnih dilema oko lika i djela Gavrila Principa. Osnivač i urednik beogradskog portala "kolumnista" Aleksandar Bečić kaže da bi u ovoj zemlji bilo „jeres“ razmišljati o tome da li je Gavrilo Princip bio terorista jer ga najšira javnost doživljava kao heroja. „Poslije 100 godina, Sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Historičari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i niko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo ko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao 'lučonošu slobodarske misli'“, kaže Bečić za Deutsche Welle.

I danas su, kao i 1914. godine, prisutne mnoge nedoumice, kako o Gavrilu Principu, tako i Austrougarskoj okupaciji (aneksiji) BiH. Iznoseći zanimljive podatke o raspoloženju građana prema Austrougarskoj, Vladimir Dedijer u svojoj knjizi „Sarajevo 1914“ navodi da se jedan od atentatora, bosanski Srbin Nedeljko Čabrinović, posvađao s vlastitim ocem, koji je uoči dolaska prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevo na kući istakao austrougarsku zastavu.

Građani: Spomenik i Principu i Ferdinandu?

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip „svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese“. „Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobijao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva“, kaže B.R.

„Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsla svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Evropi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju“, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju posmatrati u kontekstu vremena i događaja u kome su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i „tamnicom naroda“ zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslovenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. „U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorista, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je je politizacija“, kaže M.T.

M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. „Pod jakim uticajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat odigrao. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato“, kaže M.K.

„Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje krsta na Zlatištu iznad Sarajeva“, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja historičara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.

Autor: Samir Huseinović

Odgovorna urednica: Marina Martinović