Alijansa u kriznom modusu
3. april 2019
NATO u Evropi služi „da Ruse drži napolju, Amerikance unutra a Nijemce dole". To je prvi generalni sekretar NATO, britanski lord Hastings Ismaj, jednom rekao u neformalnom krugu. A to se poklapalo sa široko rasprostranjenim stavom ranijih godina: Drugi svjetski rat koji je započela Njemačka bio je završen tek prije nekoliko godina, Sovjetski Savez je kontrolisao čitavu istočnu polovinu Evrope uključujući i istočni dio Njemačke, a Amerikanci su se najprije premišljali da li da Evropu ponovo prepuste samoj sebi i time možda i još većem sovjetskom uticaju.
Doduše, Njemačka nije dugo držana „dole": Savezna Republika Njemačka je brzo stekla toliko povjerenje da je 1955. postala članica NATO, dok je DDR pristupio Varšavskom paktu kojim je vladao SSSR.
Hladni rat je sa svojom ravnotežom međusobnog zastrašivanja trajao oko 40 godina. Situacija je bila napeta ali i stabilna. Na pozadini pregovora sa Sovjetskim Savezom o razoružanju 1988, tadašnjem predsjedniku SAD Ronaldu Reganu je bilo važno da kaže da je Vašington uvijek vodio računa o interesima Evropljana: „Na prvom mjestu je za mene očuvanje jakog i zdravog partnerstva između Sjeverne Amerike i Evrope. Mi interese tog partnerstva nikada nećemo žrtvovati zarad nekakvog sporazuma sa Sovjetskim Savezom."
Novi konflikti
Godine 1989. i 1990. situacija se radikalno promijenila. Komunizam se urušio, sovjetski Savez se raspao. Pobjedničke sile Drugog svjetskog rata su se složile da ponovo ujedinjena Njemačka postane članica NATO. Veliki zaokret u Evropi je značio i da je za samo nekoliko godina većina bivših zemalja Varšavskog pakta kao što su Poljska, Rumunija ili baltičke zemlje pristupila NATO.
U međuvremenu se vratila situacija slična Hladnom ratu. Rusija tvrdi da se osjeća ugroženom zbog širenja NATO na Istok, i naoružava se. To koči dalje širenje Saveza. Gruzija i Ukrajina trenutno ne mogu da gaje velike nade da će biti primljene, jer NATO ne želi nove konflikte u kući.
NATO ima ionako dovoljno konflikata. Od 90-ih godina, sve više se angažuje van teritorije sopstvenih članica u kriznim regionima širom svijeta. To je u Njemačkoj, zbog njene nacionalsocijalističke prošlosti, u početku stvaralo žestoke diskusije, a sada Njemačka učestvuje i čitavom nizu vojnih intervencija u inostranstvu, na primjer, na Balkanu i u Avganistanu.
U svojoj 70-godišnjoj istoriji NATO se samo jedan jedini put proglasio napadnutim kao savez zato što je bila napadnuta samo jedna njegova članica. Bile su to SAD poslije terorističkih napada od 11. septembra 2001. No, o posljedicama tog slučaja se takođe razvila diskusija koja je godinama stvarala podjele u NATO.
Sa Trampom je sve drukčije
Od stupanja predsjednika SAD Donalda Trampa na dužnost prije dvije godine, NATO je ponovo pod pritiskom. Tramp je više puta doveo u pitanje smisao NATO i kolektivne obaveze odbrane. Godine 2018. je upitao zašto SAD moraju da brane tako malu zemlju kao što je Crna Gora i tako rizikuju da izbije „treći svjetski rat". Tramp je uvijek optuživao prije svega Njemačku da ne uplaćuje dovoljno novca Alijansi, da bi nešto kasnije malo ublažio svoje napade, ali još uvijek tvrdeći da SAD suviše uplaćuju u budžet NATO: „NATO je važan, ali on pomaže Evropi više nego nama."
Njemačka kancelarka Angela Merkel je na istom samitu odvratila da je Njemačka vrlo zahvalna NATO-u. „Ali, i Njemačka radi mnogo toga za NATO. Mi smo drugi po snazi kada je riječ po broju vojnika. Najveći dio naših vojnih sposobnosti je u službi NATO. I do danas smo vrlo angažovani u Avganistanu, i time zastupamo i interese SAD."
Savez „nije uklesan u kamen"
Zvanični cilj NATO je – prema samitu iz 2014 – da svaka članica finansira Alijansu sumom koja bi do 2024. godine trebalo da se kreće „u pravcu" dva odsto BDP. SAD su 2018. dale 3,39 odsto, mali broj evropskih članica NATO je dosegao cilj od dva procenta, Njemačka – samo 1,23 procenta. I najnoviji njemački budžet ne predviđa dva odsto. Merkelova je do 2024. obećala 1,5 odsto, dok Tramp traži „najmanje" dva. Njemački SPD, koji je u vladajućoj koaliciji, posebno koči povećanje vojnih izdataka. Portparol stranke za spoljnu politiku Nils Šmid je za Dojče vele rekao da pomenuta dva procenta ne bi trebalo tretirati „kao fetiš" - „odlučujuće je da povećavamo našu borbenu gotovost, i to radimo". Spor traje i dalje.
Generalni sekretar NATO je nedavno rekao: „Vječito postojanje transatlantskih veza nije nešto što je urezano u kamen". No, ta izjava je bila više namijenjena Berlinu. Stoltenberg se nada: „U istoriji NATO smo već imali mnoge razlike u mišljenjima, i uvijek smo ih prevazilazilI. Jer, na kraju se svi slažemo da su Sjeverna Amerika i Evropa sigurnije zajedno."