Rijetko kada se oko nekog sastanka podigla tolika prašina, a da se od njega ustvari vrlo malo očekivalo. Male su bile nade da bi susret kancelarke Angele Merkel i trojice predsjednika - Vladimira Putina, Petra Porošenka i Francoisea Hollandea, mogao donijeti neki veliki preokret u krizi u Ukrajini. Na ovom skupu ne može biti ničeg više od "svođenja činjeničnog stanja bez ikakvog okolišanja", navedeno je u Berlinu. Jedan glasnogovornik vlade u Kremlju je prenio da ovaj susret na vrhu predstavlja samo "usaglašavanje vremena na satovima" četvoro učesnika.
Odista, pitanje usaglašavanja vremenske razlike koja postoji između Moskve i Kijeva, pitanje određenog trenutka za određene poteze je odista jedno od onih koje treba riješiti. U Sporazumu iz Minska iz februara 2015., koji je postignut uz posredovanje Njemačke i Francuske, nalazi se okvir za rješenje konflikta u regionu Donjecka na istoku Ukrajine. U 13 tačaka su definisane političke, pravne i vojne namjere obje strane, što je trebalo da dovede do mira. Ipak, ovaj sporazum ne sadrži šta od toga treba da se ostvari kao prvo, šta kao drugo.
Svako ima svoje prioritete
Stoga su se Kijev i Moskva držali svako svojih prioriteta. Ukrajinci su željeli da se prvo riješe pitanja koja se tiču sigurnosti, pa da se tek onda bave političkim pitanjima. Rusi na stvari gledaju suprotno - prvo Kijev mora da ispuni svoje političke obaveze, pa se tek onda može razgovarati o vojnim pitanjima. U Kijevu se na svaki politički ustupak pobunjenicima ili Rusiji gleda kao na "izdaju" i "kapitulaciju". Moskva se svojom oštrom retorikom toliko stavila na stranu separatista da bi njihov vojni poraz Rusi također tumačili kao "izdaju". Situacija teško da može biti komplikovanija.
Napori vlade u Berlinu
Njemačka diplomatija je stoga, u namjeri da se na istoku Ukrajine ostvare barem neki pomaci, odista uložila ogromne napore. Ona je svjesno ušla u veliki rizik, išla do krajnjih granica - kako svojih, tako i onih koje važe za partnere u ovim razgovorima. Rizikovala je čak da se sve završi fijaskom. Sredinom septembra je njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier bio u Kijevu. On je tamo javno rekao kako mu je ruski kolega Sergej Lavrov obećao da će iskoristiti svoj uticaj na separatiste kako bi došlo do primirja.
Ruska mantra je je uvijek glasila kako Moskva u principu nema ništa s ovim konfliktom. Vlada u Kijevu mora postići dogovor sa separatistima kako bi se okončao "građanski rat". Demant iz Moskve je stoga uslijedio samo dan nakon boravka Steinmeiera u Kijevu: Lavrov tako nešto nije nikada rekao jer tako nešto ne može ni da garantuje. Ipak, novi pokušaj da se dođe do primirja otvorio je prostor za dogovor o obostranom povlačenju trupa.
Ipak napredak u pregovorima?
Upravo na tome se radilo tokom susreta četvero lidera u Berlinu - na dogovoru o povlačenju trupa, na stvaranju konkretne agende, plana za sprovođenje tačaka Sporazuma iz Minska i u tome se dobro odmaklo.
Putin je tokom susreta u Berlinu morao da sluša i kritike - od onih koje se tiču njegove uloge u zbivanjima u regionu Donjecka, pa do stvari koje se tiču ruskog vojnog angažmana u Siriji. Rusija je tamo na strani diktatora Asada i njeni avioni bombarduju civilno stanovništvo u Alepu. Predsjednik Francuske je to nazvao ratnim zločinom, a njemačka kancelarka je zbog toga govorila o mogućim novim sankcijama protiv Rusije.
Putin je bez, obzira na to, došao u Berlin. Da li je bio spreman na neke ustupke? Da li zbog toga što je uvidio da se "zaletio" kako u Ukrajini, tako i na Bliskom Istoku? Ili zbog toga što je htio da kao ulog na sto stavi oba svoja rata - intervenciju u Siriji i uticaj koji želi da ima u Ukrajini? Putin se sigurno neće predati, bez obzira što je susret u Berlinu ipak bio nešto više od pukog "svođenja činjeničnog stanja". Na papiru se ipak našlo nekoliko opipljivih zaključaka i rezultata.