"Volim Hrvatsku i uvijek joj se rado vraćam"

Adriana Altaras se već na početku razgovora izvinjava što loše govori hrvatski. Kao dijete ga je slušala kod kuće, jer su ga njeni roditelji međusobno govorili, priča u razgovoru za DW.

„Bože moj ili kozo, to mi je ostalo u sjećanju, otac Jakov je majku Teju katkad nazivao kozom. Tek poslije sam shvatila da to nije bio nekakav kompliment,“ dodaje kroz smijeh. Jakov je s kćerkom je govorio talijanski, majka njemački, dodaje još.

Jakov Altaras, glavni lik njene prve knjige "Titove naočale" bio je liječnik, koji je, iako bivši partizan i komunist, morao napustiti tadašnju Jugoslaviju jer mu je prijetilo hapšenje zbog, kako se poslije ispostavilo, jednog montiranog procesa. On uspijeva pobjeći u Njemačku, u grad Gießen, dok supruga Teja, arhitektica i kćerka moraju ostati u Zagrebu. Majka odlučuje da Adrianu prebaci ilegalno u Italiju.

„Po mene je došla mamina sestra Jelka, koju sam zvala teta Jela, sa svojim mužem, Talijanom. čika Giorgiom. Oni su me sakrili u prtljažnik automobila i doslovno prokrijumčarili preko granice.“, priča Altaras. Kod tetke ostaje do svoje sedme godine, 1967. dolazi u Gießen, u kojem je u međuvremenu živjela i majka.

 Nova knjiga posvećena tetki

I upravo je taj novi roman posvećen teti Jeli. Roman „Besser allein als in schlechter Gesellschaft, meine einsinnige Tante“ (u prijevodu „Radije sama nego u lošem društvu, moja svojeglava tetka“) je kratko nakon objavljivanja u martu ove godine dospio na listu bestsellera uglednog njemačkog magazina „Der Spiegel“.

„Knjigu vjerovatno nikad ne bih napisala da nije bilo korone. Tetki je tada bilo već sto godina i bila je smještena u jednom staračkom domu u Italiji u kojem je zbog pandemije nisam smjela posjećivati. Telefonirale smo svakodnevno i u tim razgovorima se sjećale njenog i mog djetinjstva. Razgovori su bili djelimično veseli, ali i tužni i sjetni. Teta Jela je umrla prošle godine i ova knjiga je dakle jedna vrsta oproštaja od nje.“

Adriani Altaras uspijeva da ovom knjigom obuhvati jednu cijelu epohu, život njene familije u Hrvatskoj od vremena Austro-Ugarske monarhije do danas. Vrijeme fašizma i komunizma, u kojemu je njena jevrejska porodica više puta morala bježati. Jedna od najpoznatijih njemačkih književnih kritičarki, Elke Heidenreich piše: „To je jedna prkosna i vrlo jaka knjiga, jedan pledoaje životu, djelimično i jako komična“.

Pisanje terapija, gluma život

 Za Adrianu Altaras je pisanje ove knjige, kaže, bila jedna vrsta psihičke terapije. 63-godišnja glumica njome pravi i neku vrstu bilansa svog dosadašnjeg života. Rastanak od muža i oca njena dva sina, koji je napušta nakon više od 30 godina braka, koji je izazvao veliku krizu i pitanja šta i kako dalje. “I tu me tetka najviše podržavala, tješila, ubjeđivala da će to proći“, priča. Njena velika dilema je bila da li da pred drugima glumi da je sve pod kontrolom, jer je ona po zanimanju  glumica.

Glumu je studirala u Berlinu i New Yorku, igrala u pozorištima ,glumila u  brojnim filmovima i televizijskim serijama. Dobitnica je i više nagrada, između ostalih, Njemačke filmske nagrade za film „Mikroskop“, režisera Rudolfa Thomea, pozorišne nagrade Sjeverne Rajne Vestfalije te Srebrnog medvjeda berlinskog filmskog festivala Berlinalea.

„Ja sam već kao četvorogodišnje dijete igrala malu židovsku djevojčicu Ernu u filmu Branka Bauera „Nikoletina Bursać“. Morala sam postati glumica jer sam imala toliko različitih uloga u privatnom životu. Ja sam Židovka, Hrvatica, Talijanka, Njemica. Ustvari i ne znam šta sam tačno, jer sam to sve.„

U posljednje vrijeme tumačila je uloge u različitim televizijskim serijama, poznata je između ostalih u ulozi Dade Marić, majke komesarke Branke Marić u tzv. Hrvatskom krimiju njemačkog ARD-a. „Na početku svoje televizijske karijere sam dobijala samo uloge strankinje, prostitutke, čistačice. Ta diskrimancija je bila strašna, iako sam odrasla u Njemačkoj. To se sad u zadnje vrijeme nešto mijenja, no potrajaće još dugo da se taj tzv. diverzitet etablira“, smatra Adriana Altaras.

Literarne večeri u Zagrebu, Splitu, Sarajevu

Pisanje knjiga joj je, kaže, postalo jedan od najvažnijih životnih sadržaja. „Tu ništa ne moram da glumim, tu sam ja ja,“ kaže. Nakon „Titovih naočala“ je napisala  knjige „Dojča“, te „Židovska šaptačica“. Sve tri su prevedene na hrvatski i Adriana ih je prezentirala na različitim literarnim večerima u Zagrebu, Splitu, na otocima Braču i Hvaru.

„Jako volim te susrete sa publikom. Sarajevo mi je ostalo u posebnom sjećanju jer je, nakon predstavljanja knjige ´Titove naočale´, toliko ljudi tad željelo da me pozdravi, da me zagrli, da mi čestita, da mi kaže kako je knjiga divna i smiješna“. Po predlošku ove knjige je njemačka rediteljica Regina Schilling 2014. godine snimila film „Titos Brille“.

Adriana Altaras je  upravo gostovala na Sajmu knjiga u Leipzigu sa svojom novom knjigom „Radije sama nego u lošem društvu, moja svojeglava tetka. Slijede naredne literarne večeri u Njemačkoj. „Radovala bih se kad bi i ona bila prevedena na hrvatski, mislim da bi i teta Jela našla put do srca čitateljki i čitatelja“, kaže na kraju razgovora za DW Adriana Altaras. 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu