Kako je DW pomagao izbjeglicama iz bivše Jugoslavije?

"Da nije bilo poruka Deutsche Welle-a, mi ni za koga  ne bismo znali. U  "hajmu" pored Hamma bilo nas je puno iz Višegrada. Skupa smo pisali pisma i slali ih na adresu DW-a", kaže Jasmina Račić, sada dugogodišnja stanovnica Bona.

Deutsche Welle, njemačka radio stanice za inostranstvo, počela je objavljivati poruke za izbjeglice, nakon što su na njenu adresu počela stizati očajnička pisma izbjeglica sa područja bivše Jugoslavije. "Ljudi pogođeni ratom u Hrvatskoj i BiH pitali su nas možemo li im pomoći da pronađu svoje najmilije, izgubljene u vihoru rata. Tako smo započeli sa emitovanjem poruka za izbjeglice, kaže Dietrich Schlegel, bivši šef DW-a za jugoistočnu Evropu. Deutsche Welle je na taj način, kaže Schlegel, ne samo stekao dobar imidž, već i doprinio da Njemačka postane "zemlja izbjeglica".

Radijske programe Deutsche Wellea moglo se pratiti po cijelom svijetu pa su i pisma dolazila sa svih strana, iz brojnih evropskih zemalja, od Norveške i Švedske do Španjolske, ali i iz Egipta, Turske ili Australije", kaže Anto Janković iz Hrvatske redakcije DW-a. Kasnije su poruke stizale sa svih pet kontinenata, a jedna je došla i sa ostrva Fidži. "Kada je počeo rat u Hrvatskoj među prvim ciljevima bili su radio-televizijski i telekomunikacijski odašiljači. Tako su prekidane telefonske komunikacije, kao i radijski i televizijski programi. Time je i Deutsche Welle dobio na značenju. Za praćenje programa DW-a bio je dovoljan obični kratkovalni radio prijemnik. To je bio „smartphone“ toga vremena", pojašnjava  Anto Janković.

Inicijator objavljivanja poruka bio je nekadašnji šef Jugoslovenske redakcije DW-a Heribert Korfmacher.  "Mi nismo mogli samo posmatrati da se ljudi ubijaju, morali smo nešto poduzeti. Naši slušaoci ovdje su preko DW-a pozivali svoju rodbinu da dođe u Njemačku". Korfmacher ističe i da DW  niko nije mogao da ometa u prenošenju informacija. Objavljivali smo ih ne samo u srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom programu DW-a, već smo informacije dijelom prevodili i za emisije na njemačkom jeziku.

Strašne sudbine izbjeglica

A kakve su bile sudbine tih izbjeglica, najbolje zna Slavka Vesić iz Bona, porijeklom iz Baroševca u Srbiji. "Onesu sve više i više dolazile. Neprijatno mi je da vam pričam detalje šta su sve preživjeli. Ali ja sam to sve ispričala "Auslaenderamtu" i "Sozialamtu" i neropsihijatru i svim institucijama, gdje je trebalo. Pogotovo je teško o tome govoriti kada se radi o traumatizovanim ženama. Strašno je šta se sve radilo. Pa da mi je rođeni brat pljunula bih na njega i pomogla bih tim ljudima i ženama."

"Pamtim slučaj jedne Azre iz Banjaluke", nastavlja Slavka Vesić.  Služba za socijalnu zaštitu odredila je za nju izbjeglički smještaj u bonskom Venusbergu. Jako lijepo mjesto, šumovito, puno ljepše nego „hajam“ u centru grada. Ali on se nalazio u šumi. Kad smo došli, ona je počela da plače, da drhti i da se trese. Šta ti je Azra? pitala sam je. Nemoj molim te, rekla mi je, ja sam u ratu bila u šumama, bojim se šuma. Ja ovdje neću, ovdje ne smijem noćiti. Rekla sam joj Azra nije ovo Bosna, nije ovdje rat, a ona meni: Ne, ne, ako možeš ikako da me prebaciš u drugi "hajam". Službeniku Sozialamta sam objasnila u čemu je problem, on je shvatio i obezbjedili smo joj sobu u drugom domu za izbjeglice. To su sve traume iz rata. Neki i danas imaju noćne more i vodim ih neuropsihijatrima, koji im stalno prepisuju lijekove"

DW kao jedina spona sa najmilijim

Za mnoge traumatizovane izbjeglice je Deutsche Welle i poruke koje su emitovane više od pet godina bile jedini način da saznaju sudbine njihove rodbine, prijatelja i komšija. "Koliko god je bilo strašno čitati sva ta pisma i tragične sudbine ljudi, moram priznati da sam se tada osjećao najkorisnijim u svom novinarskom poslu", konstatuje Anto Janković iz Hrvatske redakcije DW-a. Poruke su objavljivane na početku u okviru programa na hrvatskom i srpskom jeziku, a poslije u specijalnoj Emisiji za izbjeglice, koja je kasnije prerasla u program za BiH, u kojem i danas rade ljudi, koji su i sami bili izbjeglice u Njemačkoj.

Njemačka je tih devedesetih primila najveći broj izbjeglica: 350.000. Jasmina Račić  bila je jedna od njih.  "Radila sam u Općinskom sudu u Višegradu do 4. aprila. Prethodno smo proživljavali granatiranje. Onda je u grad ušao Užički korpus i moja kuća u Dušču  je spaljena". Jasminu je spasila njena prijateljica Desa, po zanimanju taksi-prevoznik. "Došla je sa mužom Perom i kćerkom po mene i moju kćer Mirelu i rekla mi da budem tačna. Prošli smo sve kontrol,e a da moje ime na ličnoj karti, koja se nalazila ispod njihovih, niko nije registrovao. U Užicama su nam njen sin Zoran i snaha spremili sendviče. Plakali smo i grlili jedne druge dok smo se opraštali. I tako smo noćnim vozom krenuli za Beograd, a iz Beograda za Austriju.

U Salzburgu su dobili izbjeglički smještaj ali nisu znali šta se dešava sa njihovom rodbinom i prijateljima. "Bili smo potpuno izgubljeni", nastavlja svoju izbjegličku priču Jasmina Račić. "A onda smo kupili radio, kako bismo slušali poruke za ljude koji se traže. Poslije je moj brat čuo moju poruku i tako  me je pronašao, kada je bio u Splitu.  A ja sam opet zapisivala imena svih koje bih, slušajući poruke, po prezimenu prepoznala. Kad smo se poslije iz Austrije prebacili u Njemačku  nastavili smo redovno slušati Deutsche Welle", kaže Jasmina Račić. 

"Ponosan sam kako smo pomogli izbjeglicama"

„Pomoć izbjeglicama iz Hrvatske i BiH je bila nešto što se samo po sebi podrazumijeva", kaže Dietrich Schlegel. Niko tu pomoć tada, za razliku od situacije sa izbjeglicama danas, nije dovodio u pitanje. Schlegel to objašnjava činjenicom da je Jugoslavija bila omiljena turistička destinacija. "Nijemci su bolno doživjeli njen raspad. Posebno kada su počele stizati vijesti o ratu u Hrvatskoj i BiH, o strašnoj opsadi Sarajeva, strašnim logorima. Možda su sudbine tih ljudi Nijemcima bile bliže od sudbina današnjih izbjeglica. Mene lično je rat u bivšoj Jugoslaviji strašno pogodio", priznaje bivši šef DW-Programa za jugoistočnu Evropu Dietrich Schlegel. A  šef bivše Jugoslovenske redakcije Heribert Korfmacher, čija je ideja bila da DW preuzme ključnu ulogu u povezivanju ljudi i ponovnom uspostavljanju pokidanih veza, dodaje: "Ponosan sam na to kako smo mi tada pomogli izbjeglicama. Želio  bih da se vrate ta vremena kada smo prema njima bili otvoreniji i velikodušniji nego što smo danas."