1914.-1918.: Zanemarena patnja Afrike

Najimpozantniji spomenik afričkim žrtvama Prvog svjetskog rata ne nalazi se u Africi, nego u Francuskoj: u Dellvilskoj šumi gdje je u jednoj od najkrvavijih bitki poginulo više od 3.000 južnoafričkih vojnika. John Del Monde dobro poznaje to mjesto. On je član upravnog odbora „Južnoafričke legije“ , veteranske udruge iz Južne Afrike. Zajedno s partnerskim udrugama iz drugih država Commonwealthea, dao je sebi zadatak da sačuva sjećanje na ljude koji su se borili pod zastavom britanske kraljevske kuće.

„Na 100. godišnjicu Prvog svjetskog rata ćemo održati komemoracije u Južnoj Africi i Namibiji, a otkrit ćemo i novi spomenik u belgijskoj Flandriji“, kaže. Za vrijeme I. svjetskog rata je u Belgiji, Francuskoj, Pakistanu, sjevernoj Africi i bivšim njemačkim kolonijama na afričkom kontinentu poginulo oko 10.000 južnoafričkih vojnika. „Južnoafrička legija“ je jedna od rijetkih afričkih institucija koje se prisjećaju tih žrtava. Pogotovo crnačko južnoafričko stanovništvo ne zna mnogo o ratu, kaže Del Monde sa žaljenjem.

Europljani su za vrijeme 1. svjetskog rata u svoje vojne akcije izravno uvukli oko dva milijuna ljudi iz cijele Afrike. Bili su vojnici ili nosači kako na afričkom tlu tako i u Europi. Na početku su se neki Afrikanci dobrovoljno javljali u nadi da će za to dobiti skromne plaće. No nakon 1915. godine Europljani su prisilno regrutovali na hiljade afričkih muškaraca. Samo su Francuzi iz svojih kolonija u zapadnoj i sjevernoj Africi poslali 450.000 afričkih vojnika u rat protiv Njemačke.

Milijun mrtvih samo u istočnoj Africi

Kad je 1914. godine izbio rat u Europi, engleske i francuske postrojbe su namjeravale osvojiti četiri njemačke kolonije u Africi – Njemačku Istočnu Afriku, Njemačku Jugozapadnu Afriku, Togoland i Kamerun. Prvi svjetski rat je bjesnio pogotovo u bivšoj Njemačkoj Istočnoj Africi: Njemački general Lettow-Vorbeck je ondje primjenjivao gerilsku taktiku kojom je u rat stalno uvlačio nova područja. Za transport oružja, municije, hrane i vode bilo je zaduženo i do 200.000 nosača.

Mit o„odanim askarisima“ (svahilska riječ za vojnika) do danas živi u njemačkim povijesnim knjigama. No ti su muškarci u stvarnosti ostali bez domovine, a lokalno ih je stanovništvo preziralo. Na poljima je nedostajalo muške radne snage, nitko nije mogao vršiti žetvu, a ako je i bilo ljetine, vojne bi je postrojbe opljačkale ili uništile. Vojska je palila polja kako neprijatelju ne bi ostavila nikakve zalihe.

Ne postoje točni podaci o tome koliko je ljudi umrlo od gladi. 1917. i 1918. godine je samo na području kolonijalne upravne oblasti Dodomo u današnjoj Tanzaniji zabilježen pad stanovništva od čak 20 posto. Historičari procjenjuju da je zbog posljedica rata u istočnoj Africi umrlo oko milijun ljudi.

Španjolska gripa koja se nakon rata proširila među oslabljenim stanovništvom odnijela je još 50.000 do 80.000 ljudskih života.

„Rat je pojedine regije toliko promijenio da su im bila potrebna desetljeća da se oporave, ako su se uopće ikad i potpuno oporavile od njega“, kaže Jürgen Zimmerer, profesor povijesti na Univerzitetu u Hamburgu.

No o Prvom svjetskom ratu se više i ne priča u današnjoj Tanzaniji koja je tada činila većinu bivše kolonije Njemačka Istočna Afrika. Na upit Deutsche Wellea Nacionalni muzej je odgovorio da nisu planirana nikakva događanja u znak sjećanja na I. svjetski rat. Situacija nije ništa drukčija ni u Kamerunu, još jednoj bivšoj njemačkoj koloniji, gdje je poginulo nekoliko hiljada vojnika i nosača - crnaca. Nema komemoracija, a i u školama se sve manje uči o Prvom svjetskom ratu, priča Jean-Emmanuel Pondi, voditelj Instituta za međunarodne odnose u Yaoundéu, glavnom gradu Kameruna. „Naše sjećanje na to sve više blijedi. Akteri su odavno mrtvi. To su bili naši pradjedovi!“

Novi gospodari, ista muka

Njemačka je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu izgubila sve svoje afričke kolonije. No njima to nije donijelo slobodu, samo nove gospodare: Engleze i Francuze. Kad su se pobjedničke sile sastale u Versaillesu kako bi zapečatile završetak I. svjetskog rata, utvrdili su i pravo na samoodlučivanje naroda. No to nije vrijedilo za Afriku. Nitko nije primio delegaciju Južnoafričkog nacionalnog kongresa koja je doputovala samo zbog toga.

„Pravi slom kolonijalnih carstava povezan je sa završetkom Drugog svjetskog rata“, kaže povjesničar Zimmerer. Tek je neovisnost, za koju su se afričke države izborile korak po korak od početka 50-ih godina, njima donijela istinsku prekretnicu –a ona se svake godine obilježava praznikom.

Postoji još jedan razlog zašto 1. Svjetski rat u afričkoj historiografiji ne igra važnu ulogu: On je samo jedan od mnogih kolonijalnih osvajačkih pohoda i strahota koje je afričko stanovništvo proživjelo. Samo je za vrijeme 75-godišnje belgijske vladavine u Kongu život izgubilo i do deset milijuna ljudi. „Zato je ovo samo jedan od mnogih ratova“, kaže Zimmerer. „Kolonijalizam je bio toliko brutalan da čak ni tako zastrašujuća brojka kao jedan milijun žrtava ne privlači takvu pozornost kakvu bi trebala ili kakvu bi prema europskim mjerilima privukla.

No to, nažalost, nije slučaj– jer patnja koju su proživjeli milijuni Afrikanaca za vrijeme Prvog svjetskog rata ne igra gotovo nikakvu ulogu u europskoj kulturi sjećanja. „To se paušalno stavlja na stranu kao da je ondje bilo samo manjih okršaja u kojima je stradao neznatan broj ljudi“, napominje Zimmerer.