102-godišnji Leo uči djecu plivati
4. septembar 2019
Leopold Kuchwalek polako prilazi bazenu, savija koljena, udiše i skače u vodu. Na glavu. Ne izgleda baš elegantno, ali je impresivno za jednog 102-godišnjaka. Kad nakon nekoliko sekundi izroni iz vode, Leopold Kuchwalek, kojeg svi zovu Leo, sija od sreće. Voda je njegov element, a plivanje velika strast.
Sa strpljenjem i humorom
"Uvijek sam se bavio sportovima u i na vodi", kaže Leo. Nakon srčanog infarkta prije 17 godina, morao se povući u mirnije vode kako se ne bi previše naprezao. No još uvijek jednom tjedno drži satove plivanja na bazenu u berlinskoj četvrti Lichterfelde. Ovaj put je došlo osmoro djece, u dobi od šest do osam godina.
Denis i Clara raduju se satovima plivanja. "102 godine, to je jako dugo!", kaže Clara. A Leonie je jako oduševljena: "Meni je cool što imamo tako starog učitelja!" Djeca skaču u bazen jedno za drugim. Leo obraća pozornost na pokrete i ispravlja njihovo držanje tijekom plivanja. "Ima puno strpljenja s nama i voli nam pomagati", kaže Denis. Kad je taj sedmogodišnjak počeo s plivanjem, još se bio plašio vode. Leo je uspio osloboditi ga tog straha, prije svega uz pomoć humora koji očito kod mališana može izazvati čudo.
"Praktično se sa svakim mogu zezati. Zabavljamo se. Nisam toliko star i želim još malo više ostariti", smije se Leo i vraća se do ruba bazena kako bi ponovno skočio u vodu i ronio. Denis mu se pridružuje.
Instruktor plivanja već 35 godina
Leopold Kuchwalek je zapravo bravar i u Berlinu je imao vlastitku tvrtku. Ispit za instruktora plivanja je položio 1984. Tada je već bio u mirovini i nije znao što da radi sa slobodnim vremenom. Leo je želio učiniti nešto korisno i budući da voli biti u vodi, obratio se Crvenom križu kako bi postao instruktor plivanja.
Od tada je prošlo 35 godina, no zglobovi ga ne žele slušati kao ranije dok je bio "mlađi". Ipak, svakodnevne poslove obavlja uglavnom samostalno. Svoju kuću je nakon Drugog svjetskog rata osobno izgradio. U kući se po šarenom enterijeru osjeća kako su nekoć prostorije bile prožete životom. Šarene tapete, puno slika, crno-bijele fotografije na kojima su mlada i nasmijana lica. U sredini dnevne sobe nalazi se veliki stol za objedovanje. "Jučer sam pravio marmeladu od šljiva iz vlastitog vrta. Želite li ju kušati?" Leo stavlja šalice za kavu na stol i polako nam siječe komad kolača. Sve to uspijeva sam uraditi. "Čak se još uvijek i sam oblačim", kaže Leo.
Samostalnost mu je važna. Naježi se kad pomisli na odlazak u starački dom. „Vrlo je lijepo biti kod kuće. Zadovoljan sam sve dok krevet budem pravio onako kako ja želim."
"Živio sam i volio svoj život"
Postoje trenuci kada se Leo osjeća usamljeno. Već četiri godine živi sam. Otkako mu je umrla supruga Hildegard, njegova velika ljubav. "Bila je moje zlato. Moj dukat. Moja Hilde." Leo postaje tužan, pokazuje fotografiju nasmijane žene: "Neću ju zaboraviti. Toliko je učinila za mene. Rodila mi je troje djece. Nažalost, naše prvo dijete umrlo je još kada je bilo beba. To je bilo u ratu."
Zaljubili su se sa 16 godina. U braku su bili 73 godine. "Ostali smo vjerni do kraja i to mogu svakome preporučiti." Kad je Hildegard umrla u 95. godini života, njegov svijet se srušio. No njegov volonterski rad kao instruktor plivanja i prijatelji su ga spasili od depresije. "Osjećaj da me netko treba pomogao mi je da stanem na noge." Od tada pokušava izvući snagu iz lijepih uspomena. Njegovo dvoje djece živi u blizini i pomažu mu u kućanstvu. "Unatoč svim nedaćama, živio sam i volio svoj život."
Leo je preživio dva svjetska rata. Kada je Hitler došao na vlast bilo mu je 16 godina. Mobiliziran je i kao kurir poslan na istočno bojište. Pri kraju rata je završio u sovjetskom zarobljeništvu. U tadašnjem Staljingradu je bio na prisilnom radu radeći na obnovi porušenog grada. O tom vremenu nerado govori. „Nakon rata me ništa više nije moglo potresti. Bilo je strašno. Čudim se što na svijetu još uvijek postoje konflikti. Ne trebaju nam ratovi i sretan sam što u Njemačkoj vlada mir", kaže Leo.
Uzor za sve koji žele dugo živjeti
Od kada je napunio 100 godina, telefon mu često zvoni. Novinari iz cijelog svijeta žele otkriti kako čovjek može živjeti tako dugo i ostati vitalan. Leo je sretan zbog velikog broja posjeta. „O meni su izvještavali čak u Rusiji i Japanu", kaže Leo dok u ruci drži novinske članke.
Leopold Kuchwalek ponekad dobiva i pisma. Internet nema. Ljudi mu otkrivaju koliko su ustvari njime nadahnuti i motivirani da ostanu aktivni u životu. Kada to pročita, oči mu zasuze. Rado otkriva svoj recept za dug život: ne pušite, radite nešto za druge i, naravno, plivajte.
Zato se već raduje sljedećem četvrtku. Tada će ponovno spakirati svoju sportsku torbu i sat vremena se autobusom voziti do bazena - uz presjedanje dva puta. Raduje se svojim učenicima i tomu što će ponovno moći skočiti u vodu. Na glavu. Sve dok to bude mogao.