Štajnmajer u kibucu Beri: „I ja sam zanijemio

Konvoj njemačkog predsjednika Franka Valtera Štajnmajera se zaustavlja malo prije ulaza u kibuc na jugu Izraela. Izađite i obucite pancire, glase uputstva izraelskih vojnika. Čak i sedam nedjelja nakon brutalnog napada terorističkog Hamasa na više mjesta u Izraelu, uključujući i kibuc Beri, tamo vlada stanje visoke pripravnosti i vojska je svuda prisutna. Nedavno su tamo bili novinari da izvještavaju o napuštenom kibucu koji postoji od 1946. Sada dolaze dva predsjednika.

Posjeta mjestu užasa

Frank-Valter Štajnmajer je prvi šef neke strane države koji je na licu mjesta, tamo gdje se 7. oktobra desio masakr. Prije toga, tu je živjelo više od 1.000 ljudi. Danas je kibuc prazan. A te subote, teroristi Hamasa upali su u kompleks, ubili svakog desetog stanovnika i kidnapovali oko 50 ljudi. Nema kuće koja nije obilježena razaranjima, ubistvima, mučenjima i požarima. Razmjere masakra mogu se osjetiti na svim ulaznim vratima, u svakoj prostoriji.

„Imali smo predstavu o brutalnosti s kojom je Hamas djelovao, ali biti ovdje je nešto sasvim drugo", kaže Frank-Valter Štajnmajer. „Tu gdje su žene silovane, ljudi spaljeni u skloništima, djeca obezglavljena, neki kidnapovani – moram da vam priznam da sam, poslije svega što smo čuli, i ja zanijemio." 

Njemački gost obilazi neke od kuća i sluša priče o ubijenim stanovnicima. O penzionerskom paru koji je masakriran u svojoj kući s malom baštom, gdje danas ugljenisana stabla voćki svjedoče o užasu te subote. Isto važi i za 74-godišnju Vivijen Silver, koja se prije mnogo godina doselila iz Kanade i za koju izraelski vojnik njemačkoj delegaciji na licu mjesta kaže da je bila „prava mirotvorka". Nekoliko puta nedjeljno se vozila do granice po palestinsku djecu oboljelu od raka, koju je potom dovodila u Izrael na terapiju. Do 7. oktobra, hiljade djece je liječeno u bolnici Auguste-Viktorija na Maslinskoj gori u Jerusalimu.

Ne zaboraviti narod Gaze

Upravo tamo odlazi njemački predsjednik poslije posjete kibucu Beri, na dječje onkološko odjeljenje te bolnice sa dugom tradicijom koja pruža medicinsku pomoć Palestincima na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.

Od 7. oktobra ovdje je obustavljen prijem pacijenata iz Gaze. Štajnmajer obećava milion evra iz Njemačke za bolnicu. Njemačka je spremna da pomogne u evakuaciji bolesnih ljudi i djece, kaže on na licu mjesta.

Na putovanju po Izraelu, Štajnmajer je više puta isticao da u cilju pronalaženja trajnog rješenja ne treba zaboraviti dva principa: „više bezbjednosti za Izrael i istovremeno više perspektive za budućnost Palestincima". Drugim riječima: Njemačka je za rješenje dvije države. Njemačka ne pokazuje solidarnost „samo sa Izraelom koji je žrtva terora, već i sa onim Izraelom koji se brani", objašnjava Štajnmajer.

Njemački predsjednik u kibucu Beri takođe obećava pomoć Njemačke za rekonstrukciju. Bundestag će obezbijediti sedam miliona evra početnih sredstava za uništeni kulturni centar. Predsjednici Njemačke i Izraela preuzimaju pokroviteljstvo nad projektom rekonstrukcije. 

„Jednog dana vratićemo se kući"

Poslije obilaska, kada je Štajnmajer sa izraelskim kolegom Jicakom Hercogom i njihove dvije supruge, novinarima davao kratku izjavu, svi su primijetili da su slike i izjave očevidaca ostavili snažan utisak. Tiho i zaleđenih lica, dolaze na mjesto koje je donedavno bilo kulturni centar kibuca. Svuda samo šut i pepeo. Osim metalne konstrukcije, sve je uništeno.

Pored predsjednika stoji i Sofi Berzon Meki, direktorka spaljene galerije. To mjesto, sa svojim radovima o otvorenosti i raznolikosti kultura, bilo je poznato širom Izraela, svojevrsni kulturni centar koji je odražavao duh kibuca. Sofi Barzon Meki je preživjela masakr u jednom skrovištu, sa svoje troje djece i mužem. Čista sreća, kaže: „Mnogi ovdje su bili spremni za raketne napade. U većini kuća su bili bunkeri. Ali, niko nije bio spreman da jednog mirnog dana ovdje upadnu palestinski teroristi i brutalno ubijaju ljude u njihovim kućama", kaže ona.

Kao i većina stanovnika kibuca Beri, i Sofi Berzon Meki i njena porodica od masakra žive negdje drugdje. Prvih nekoliko mjeseci svi su bili smješteni u jednom mjestu pored Mrtvog mora. Nakon toga bi trebalo da se privremeno presele u drugi kibuc. „Sve dok ovde ne budemo mogli da se osjećamo bezbjedno, ostaćemo negde drugdje. Ali, većina želi da se vrati, želi ponovo svoje živote i našu zemlju", priča 37-godišnja direktorka uništene galerije. Većina članova kibuca kaže da se nada da će za tri godine Beri ponovo moći da nazovu svojim domom.

 

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu