Šok sa najavom

U vremenu stalnih anketa među građanima, nema mnogo mjesta za velika iznenađenja ili senzacije. Već mjesecima je bilo jasno da će Alternativa za Njemačku, protestna stranka osnovana tek 2013, u Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji ostvariti veliki uspjeh – tamo gdje je desnoekstremna NPD od 2006. bila u parlamentu. To je najprije dobra vijest: sada u njemačkim pokrajinskim parlamentima više nema pravih nacista.

To što će sada umjesto njih u opozicionim klupama sjedeti mnogo desničarskih populista, za mnoge je slaba – ili nikakva – utjeha. No, koliko god bila opravdana kritika načina na koji AfD širi strah, generalno stavljanje te stranke u isti koš sa NPD nije fer – ono je izraz bespomoćnosti. Između populizma i ekstremizma ipak ima i nekih razlika.

Simbolička politika koristi AfD

Tačno je da se novi desničari retorički kreću na granici rasizma, ili je ponekad i prekorače. Zato ih treba urazumiti. Takve stvari ponekad i u njihovim redovima dovode do trvenja – tako je bilo u Baden Virtembergu, gdje se poslanički klub pokrajinskog parlamenta, nakon antisemitskih izjava jednog poslanika – podijelio.

No, činjenica da AfD i pored unutrašnjih trzavica i borbi za vlast u okviru stranke i dalje na putu uspjeha, najviše uznemirava etablirane stranke. One sada ne bi trebalo da izvuku pogrešne zaključke i navrnu vodu na vodenicu AfD kada je riječ o mega-temama poput izbjeglica ili islama. Upravo to se desilo kada su stranke Unije tražile ukidanje dvojnog državljanstva ili zabranu burke. Takvi providni manevri pred same izbore samo koriste političkim protivnicima. Oni s pravom mogu da kažu da su drugi preuzeli njihove pozicije.

Haos u Berlinu je ostavio traga

Tačno je da su CDU i SPD, Zeleni, Levičari i FDP u Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji ionako bili predodređeni za poraz. Godinu dana od početka izbjegličke krize, duhovi su još uvijek suviše uzburkani da bi mogla da se vodi trezvena društvena diskusija. Za to su, između ostalog, odgovorni i protagonisti u Berlinu: kancelarka Angel Merkel (CDU), vicekancelar Zigmar Gabrijel (SPD) i šef bavarske vlade Horst Zehofer (CSU). Njihov stalni spor oko pravog puta u jednoj istorijski besprimjernoj situaciji, u narodu je s pravom shvaćen kao neodgovorna slabost u rukovođenju.

Jasno je kuda to vodi: u zamor birača i glasanje iz protesta. U Meklenburgu-Prednjoj Pomeraniji, izlaznost je 2011. bila malo veća od 50 odsto. Ovaj put je iznosila 60 odsto. Jasno je da je AfD optimalno iskoristila potencijal nezadovoljnih. Ako druge stranke žele da zaustave njen uspon, moraju da što prije promijene svoju strategiju. Jasno je da treba ukazati na slabosti AfD. Ali treba naglasiti i sopstvenu snagu – samouvjereno i ofanzivno.

Za godinu dana – mnogo može da se desi

Do izbora za federalni parlament 2017. ima još godinu dana. Uspon AfD je pokazao šta sve može da se desi za tako kratko vrijeme. AfD neće tako brzo pasti u zaborav, jer je zastupljena u devet od 16 pokrajinskih parlamenata. Druge stranke bi morale da se pomire s tim da će imati tvrdu, neugodnu, a i neukusnu, opoziciju. Totalno izopštavanje bi bio pogrešan put. Povjerenje se može povratiti kredibilnom politikom koja je na duge staze ubjedljivija od čistog protivljenja desnih populista.

Tako to vidi i evangelistički biskup Markus Drege. On se u intervjuu za list Tagesšpigel založio za trezvenu diskusiju „sve i ako to teško pada političarima koji polažu na emocije“. Ophođenje sa AfD je mnogo više od pitanja vjere i nade. Mora se imati i strpljenja.