Čovjek i mit: zablude o Beethovenu

Prvo je bacao knjige na svoje sluge, a onda stolice, ne pokazujući sažaljenje ni na jedan trenutak. Kasnije bi govorio kako je samo nakon takvog ponašanja imao mir i tišinu cijeli dan. Zaposlenici, plemići, njegovi izdavači, prema svima se Betoven (Beethoven) isto, bahato ponašao. Jedan od onih koji su se bavili njegovom biografijom, nazvao je Ludviga van Betovena nepristojnim genijem.

Ono što znamo o Betovenu, uglavnom je iz njegovih prepiski i njegovog dnevnika. Za razliku od njegovog savremenika, Getea, sa kojim se nije baš najbolje slagao, Betoven nije mnogo pisao o sebi. U svojim pismima Betoven je pisao o zlobnim ljudima i o ograničenjima na njegovim časovima, koja su ga sprečavala da stupi u kontakt sa ženama, koje je potajno obožavao. On se nije ponašao kao neki plemić. Prijateljima se obraćao prostim i sirovim jezikom. Kada mu je njegov brat jednom zahtijevao komad zemlje i potpisao se kao “van Betoven, vlasnik zemlje”, van Betoven mu je odgovorio natpisom “van Betoven, vlasnik mozga”.

Betoven je princu Lihnovskom (Lichnowskom), koji je bio njegov poštivalac i gospodar, jednom napisao: “Prinče, ono što si ti, to si svojim rođenjem i prilikom koja ti je pružena. Ono što sam ja, ja sam samo zahvaljujući svome radu. Prinčeva će biti još mnogo, ali samo je jedan Betoven.”

Betoven za sve, pa i za Hitlera

Betovenova pisma i njegov dnevnik su kao kamenolom iz kojeg svatko može vaditi ono što mu je potrebno. Zbog nekih njegovih rečenica jedni pretpostavljaju da je bio veliki revolucionar, dok drugi smatraju da je bio samo jedan od pripadnika elite.

Ovakve dvosmislenosti, tj. nejasnosti njegovih rečenica, kasnije su vodili ka apsurdnim pokušajima iskorištavanja njegove muzike. Betovenova 9 simfonija se slušala 1937. godine, na Hitlerovom rođendanu. Čak se i vijest o smrti Hitlera preko radija čitala, dok je u podlozi svirala Betovenova deveta simfonija. I prije Drugog svjetskog rata njegova muzika se iskorištavala u političke svrhe. U neprijateljstvima sa Francuskom, njegova djela su korištena kao duhovna muzika pod kojim su se borili. No, kasnije su, u Istočnoj Njemačkoj, Betovenovu muziku koristili GDR (Njemačka demokratska republika) propagandisti kao moto: Betoven u borbi za mir u svijetu.

Umjetnik raspoloženja

Vezivanje Betovenove muzike za politiku bi za njega, Betovena, bilo neumjereno, pretjerano. Ono o čemu je on govorio u svojim djelima bilo je potpuno neusklađeno. On je pokušavao pronaći nove pravce u muzici, pravce koji su se kasnije isklesali u nešto prelijepo. Betoven je bio poznat po njegovoj usmjerenosti samo na posao. Živio je u dotrajaloj kući u blizini Beča. Nikad nije mario za svoj izgled i nije djelovao u skladu sa svojim vremenom. Ostao je neženja, živio je za svoju muziku. Ujutro je komponovao, popodne je išao u šetnju i ručao. U očima mnogih je bio i ostao izvanredan, ali težak umjetnik. Mnogi su ga umjetnici voljeli i slikarima je, sa svojom raščupanom kosom i sjajem u očima, često bio glavna tematika.

Gluhoća i tragedija

Često ljudi zaborave na najveću Betovenovu tragediju, njegovu gluhoću. Tek je navršio 30-u, a postalo je sasvim jasno da ne može više da skriva pogoršanje sluha. Gluhi kompozitor? Jednom prilikom je napisao: “Moje uši riču i zavijaju danju i noću”. Razmišljao je i o samoubistvu. Čak je napisao oproštajno pismo, no nije ga nikada poslao. U tom je pismu njegova najpoznatija rečenica:

“Oh, vi ljudi koji me smatrate neprijateljem, tvrdoglavcem i mizantropom (onaj koji ne voli ljude), o, kako me samo vi ne poznajete.”